Uvijek nešto gradimo. Uređujemo, sređujemo. Inerijeri, eksterijeri. Estete smo koje se žele uskladiti sa svim trendovima koji se danas furaju i koje pokazuju znalačku sposobnost sklada.
To su naša otvorena vrata u svjetove u kojem koketiramo kao uspješni. Tada je sve obasjano glamurom i ističe našu svrstanost u novodobno plemstvo. Doista se posvećujemo tim detaljima u kojima je naša predanost ogromana. Zaokupljenost do zadnjega daha. No usprkos svemu svi ti trendovi se jako brzo mijenjaju. Tako da sve što je danas bilo moderno sutra već nije.
U našoj vjerskoj praksi svi smo mi malo pomodni. Vrludamo na sve strane i pokušavamo se nekako uklopiti u neke trendove koji vladaju i u svijetu duhovnosti. Teško je ostati ravnodušan i nezainteresiran. Jer mnogima pomaže. Slično to i argumentiramo ako je lijek pomogao mojoj prijateljici i meni će jer imamo iste simptome. Pa se na kraju otrujemo lijekom koji smo sami sebi prepisali.
Doista je vrijeme za upitati se na čemu smo sagradili svoju vjeru. Obično je to na ljudskim tradicijama. Tradicijama koje su se udaljile od pravoga Boga. Šutimo da druge ne bi povrijedili. Sve činimo kako se ne bi s nekim zamjerili. Svi nas iskorištavaju, glume velika prijateljstva, ogovaraju nas iza leđa a kad te iste suočiš sa činjenicama tada se naljute.
Kraljevstvo je Božje vršiti volju Božju, a ne ljudsku. Da bismo dočekali Krista nema prevelikoga praznog govora kako smo mi to navikli. Pametovati i držati prodike. Krist je jasan: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ Danas se odredimo izgrađivati svoju vjeru na čvrstom temelju Kristu i svojim životom vršiti volju nebeskog Oca.
don Damir Bistrić
