Isus Krist nas okuplja isto onako kako je u predvečerje svoje muke okupio svoje učenike za stol. Onaj koji tako neizrecivo i čudesno «od Boga dođe i k Bogu ide», ima reći svoju posljednju riječ kao živu poruku svim ljudima i svemu stvorenju.
Postavši svjesni da nas je Isus okupio, budimo svjesni da i nama, u ovom sadašnjem trenutku na početku trećeg tisućeljeća, daje u ruke svoje djelo i želi da nam se usječe u svijest primjer kako proći ovim životom njegovih sljedbenika.
Dva su važna Isusova čina u večerašnjoj liturgiji koji su ujedno i zapovijed i primjer nama koji se Njegovim imenom zovemo.
Najvažnije je sabiranje u zajednicu okupljenu oko stola. On, Isus sabire u zajednicu. Zato je zadaća onih koji se nazivaju njegovim učenicima sabiranje oko stola Gospodnjeg, kao što uvijek činimo na našim euharistijskim sastancima. Mi smo jedan rod, braća i sestre u vjeri, jedna velika obitelj Oca nebeskog. Svaki put kad se okupljamo oko stola Gospodnjeg imajmo to na umu.
Da bi to zorno pokazao, Isus je dao primjer. Najprije je ustao od stola, opasao se ručnikom, pristupio učenicima i počeo im prati noge. Od čega to Isus treba da opere Petra i ostale učenike, od čega to Isus treba oprati čovjeka, mene i tebe? Od toga da tražimo slugu, umjesto da budemo sluge braće! To je pravo zajedništvo. Nema zajedništva gdje se ljudi nadmeću tko je veći, tko je prvi, tko ima vlast nad kime. Nema zajedništva gdje se dijelimo na naše i njihove, gdje se dijelimo na podobne i nepodobne, na one koji mogu sve činiti a da za to ne odgovaraju i one koji su već unaprijed osuđeni i oklevetani jer misle drugačije. Jao takvu čovjeku, jao takvoj obitelji, jao takvoj državi jer nema budućnosti! To je dakle prva velika poruka čovjeku i svijetu ove večerašnje liturgije. Okupite se, nađite se zajedno i jedni drugima perite noge, budite na službu jedni drugima. I Božji blagoslov bit će nad vama.
Drugi je Isusov čin trajne vrijednosti u gesti kad je u ruke uzeo kruh i vino.
Koliko li je samo borbe u svijetu, koliko li ratova, koliko li međusobnog otimanja za veći i bolji komad kruha. Onog propadljivog kruha svagdašnjeg, kojeg nakon nekog vremena postajemo ponovno gladni. I što ga sve više imamo sve smo ga gladniji, jer njime ne možemo nahraniti dušu. A ovaj Učitelj večeras daje kruh bez naplate. Kruh ljubavi. Daje sama sebe u kruhu: «Ja sam kruh koji je s neba sišao….Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje koje se za vas predaje…Uzmite i pijte ovo je krv moja koja se za vas prolijeva…». Koliko god puta budete tako zajedno u ljubavi i zajedništvu kao braća blagovali, tad ću biti s vama. Hranit ću vas da jačate i rastete u ljubavi! Tko ne jede tijelo moje i ne pije krv moju taj nema života u sebi…taj poput drača tavori dane, u pustinji života vene i suši se. Vjeruješ li u moć euharistije koja preobražava ljudski život. Vjeruješ li da taj kruh nakon posvete nije kruh već tijelo Kristovo otkupiteljsko i spasiteljsko tijelo koje ima život u sebi. Unosiš li tu preobražavajuću moć u vlastiti život. Nastavljamo li euharistiju slaviti nakon što prođemo crkvena vrata? Jesam li nahranjen tim kruhom? Ja sam postao kruh koji se lomi za drugoga u svakodnevnom životu moje obitelji, mojih bližnjih. Istinski blagovati euharistiju znači poput Isusa biti za druge. Ne bolji komad kruha samo sebi, ne samo sebičnost, ne gramzljivost, ne otimanje tuđega, ne misliti da svijet i povijest sa mnom počinje i završava. Nego nesebičnost i otvorenost prema drugima. Potrebno je vidjeti brata pored sebe i u njemu prepoznati Krista. To je biti kruh za druge, to je biti radost za druge, to je biti dionik Euharistije. Blago tebi ako tako činiš!
«Dao sam vam primjer, da i vi tako činite.» Ovo činite meni na spomen, vremenu i vremenima usprkos! Blago nama ako po našim životima drugi budu prepoznali Onoga koji se do kraja razdao za druge. Čim se prestanemo okupljati oko njegova stola, čim prestanemo u ispovijedi čistiti svoje prašnjave noge i čim prestajemo blagovati euharistiju za Njegovim stolom znak je to da se pomalo udaljavamo od njega! Znak je to za uzbunu. Bez večere Gospodnje kršćanin nema duše, nema snage, nema jakosti i odlučnosti, bez prepoznatljivosti, bezličan kojeg lome bure i oluje ovoga svijeta. Takvo kršćanstvo postaje jedno od mnoštva ponuda na svjetskoj tržnici ponude i potražnje. Mnogi bi nas tamo željeli vidjeti jer danas je na cijeni samo onaj tko je bez lica i bez duše. Ali mi to nismo i nećemo biti sve dok se okupljamo na slavlje Gospodnje, sve dok se hranimo snagom Njegova Tijela i Krvi. Pomozi nam Gospodine, da budemo tvoji, djeca tvoja pored poroda ovoga izopačena i lukava, da te mognemo očima srca prepoznati i dušom susresti, i živjeti tvojim životom. Životom tajne skrovitosti, darivanja, životom euharistije. Ne životom spomenika nego životom žive zahvalnosti.
Don Damir Bistrić
