Naš udio u molitvi je važan, ali nas neće daleko odvesti. Daleko će nas odvesti i ustrajnost će nam dati Božje djelovanje jer on „snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti“ (Ef 3,20). Bog će to stvarno učiniti pod uvjetom da to doista želimo i da mu se previše ne opiremo.
Susresti Boga ne znači zamišljati si nešto nego biti pogođen, pokrenuti se, biti preobražen, promijenjen, postati drugačiji, iskusiti patnju i radost, bol i zanos. To je pustolovina, to je objava. Na duge staze, to je slijed susreta koji su s jedne strane slični, a s druge malo ili jako različiti. Volimo se susretati u istim restoranima, na istim mjestima u prirodi, ponavljati iste geste ili aktivnosti, postavljati si uvijek ista pitanja, ali i otići u nove zemlje, razgovarati o stvarima o kojima još nikada nismo razgovarali. Dobro je naći geste, riječi, aktivnosti po kojima se susret sve više produbljuje. Ako imamo tu sreću da možemo svakodnevno moliti, onda se isplati iz te molitve izvući maksimum.
Kako si pomoći?
Čovjek si može pomoći na razne načine, može s vremenom napredovati. Za njega je najbolje ono, gdje najbolje susreće Boga.
Mnogi se ljudi hrane Božjom riječju u meditaciji ili kontemplaciji. Najčešće se služe dnevnim liturgijskim čitanjima. To je odličan izbor jer daje jasno usmjerenje, napose na početku, ali nije nužan. Katkada je dobro isprobati nešto drugo, ovisno o potrebama duše: može se u slijedu čitati Evanđelje ili neku Poslanicu, Muku, Djela apostolska itd. Jednom čovjeku treba više teksta, drugomu manje. Dobro je ipak zadovoljiti se s malim i odmarati se u tome, kao ljudi koji kušaju neko posebno jelo ili piće: uzmu malu količinu i daju si vremena. Tako i ovdje. Riječ Božju treba primiti u srce, dopustiti, primjerice, da me pogodi poziv na obraćenje, da me zanese poziv na radost.
Nekima će biti važne geste i položaj tijela u dugom vremenu izlaganja Božjem pogledu. Geste uključuju cijelu osobu, a ne samo njezinu intelektualnu dimenziju. Abraham pada ničice pred trojicom anđela, psalmist pruža ruke prema Bogu, učenici u lađi padaju ničice pred Isusom. Sveti Ignacije preporuča da se na početku unutarnje molitve tijelom izrazi poštovanje ili poniznost, a sveta Terezija Avilska savjetuje znak križa. Takve geste čovjeku mogu donijeti duboku sreću. Svatko po svom ukusu može iznaći kako će se pokloniti Ocu, kako će pružiti ruke Kristu, kako će se prekrižiti. Znak križa može se „upisati“ u cijelo tijelo, ili na liturgijski način na čelo, usne i srce, ili ga se može povezati s očima, ustima, ušima uz molitvu: „Neka mi znak križa otvori oči za tvoja čudesa i usne za hvalospjev, neka otvori moje srce…“ Neki će u dubini duše sve intenzivnije moliti za radikalne milosti, za nešto što traže već mjesecima i godinama. Nekima će biti jako korisna vokalna molitva, litanije, „Isusova molitva“. Neki pak već prakticiraju ili pomalo počinju prakticirati unutarnju tišinu. Ako se vratimo na sliku putovanja brodom, ta je unutarnja tišina poput uskog prolaza prema otvorenom moru, to je put prema dubokoj unutarnjoj molitvi. Sve su to tek sitnice kojima pokušavamo dati svoj udio u unutarnjoj molitvi. U tajnosti nas Bog privlači i daje nam volju za molitvom. Njegov je udio bitan.
Sveta Terezija Avilska kaže: „On preuzima skoro sve troškove putovanja“. Pristati na Božje djelovanje Sveti Ignacije nas poziva da osjećamo i kušamo nutrinom. Taj se izraz može primijeniti ne samo na naš način molitve, nego i na Bož je djelovanje. Osjećati i kušati nutrinom znači osjetiti Božje djelovanje i na njega pristati. To znači prihvatiti njegov način, njegove metode čišćenja, preoblikovanja i preobražavanja. Za to postoji jedan stari izraz: „pati divina“. Pristati na Božje djelovanje i trpjeti ga, iskusiti ga, podnositi ga.
Nije to lako. Bog nas „obrađuje“ svojim beskrajno blagim, ali snažnim rukama. Ne vodi nas putem lijepih zamisli koje gode našoj taštini, nego nas uzima tamo gdje stvarno jesmo, tamo gdje smo možda još jadni i izobličeni. Put pred nama možda je duži nego što smo mislili. Ako se Bogu odupiremo, on nam ne će moći pomoći u napredovanju. Ako mu damo i najmanje prostora, on će moćno djelovati. Danas se rado govori o Božjoj „slabosti“, to ima smisla, ali je dobro govoriti i o Božjoj moći, čak i o njegovoj svemoći. Za njega ništa nije previše čudesno, on je majstor nemogućega. Neke stvari izgledaju kao sitnice, a mijenjaju život i svijet. Jedan mi je svećenik ispričao da je bio strastveni pušač, da je jako želio prestati pušiti, ali nije uspijevao. Jednoga je dana ovako molio: „Marijo, ja ne uspijevam prestati pušiti. Izmoli za mene tu milost.“ Od toga dana više nije taknuo nijednu cigaretu.
Ima važnijih i težih stvari nego što je prestati pušiti: postati čist, ponizan, imati povjerenja, istinski ljubiti. Bog može iz korijena promijeniti srce, može ga preoblikovati. On jedini to može. Treba ga samo pustiti da djeluje. Nema drugog načina. Upravo to je najteže: pustiti Boga da djeluje. To je najviše što čovjek može učiniti. Kad Bog radi na našem srcu da bi ga učinio čistim, poniznim, punim povjerenja i ljubavi itd., treba ga pustiti. Treba mu se prepustiti, ići u istom smjeru, odozdo pratiti ono što dolazi odozgo.
Ima i sitnih svakodnevnih stvari koje nadilaze naše snage: okrenuti nečiji telefonski broj ili nekomu napisati pismo. Treba moliti da bi se to moglo učiniti, nema drugog načina. I onda pristati na Božje djelovanje.
Učinkovitost molitve je jedina stvar koja nam je zajamčena na ovome svijetu. Isus kaže: „Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!“ (Mk 11,24). Moliti znači izložiti se riziku da ćemo biti uslišani. Uslišani u Božje vrijeme. Sve je to istodobno predivno i prestrašno, frustrirajuće i zadovoljavaju će, kapitulacija i trijumf. Majka Terezija kaže: „Ljubiti sve do bola“. Tako se ulazi u Božju radost. Ustrajati u unutarnjoj molitvi znači pustiti Boga da nas vodi putem ljubavi, uz rizik i izvjesnost da će nas uslišiti. Razumljivo je da na taj put krećemo sa strahom i čežnjom, sa željom da od Boga pobjegnemo i da mu potrčimo ususret. Sveti Nikola iz Flüe rekao je da se na unutarnju molitvu katkada ide kao na ples, a katkada kao na bojišnicu.
Jacques Buisson, DI (Glasnik Mira)
