Da su djeca doista najveće radost i bogatstvo, kako obitelji tako i Crkve i društva, posvjedočila je za Glas Koncila Manda Marić, 58-godišnja majka devetero djece, četiri sina i pet kćeri. Kao jedinica u svojih roditelja odrastala je sama, a još kao dijete maštala je da će jednoga dana imati mnogo djece. Nakon završene Ekonomske škole udala se za supruga Antu, s kojim danas živi u obiteljskoj kući, sa svojom majkom u župi sv. Nikole Tavelića na Jelasu u Slavonskom Brodu.
Liječnici su mi rekli da ne bih smjela imati djece
»Osamdesetih godina naša je župa bila u osnivanju, a kako smo bili povezani sa župnikom, sada pokojnim Josipom Rimcem, on me poticao da idem na fakultet, no ja sam imala druge planove, samo sam željela imati veliku obitelj. Prvo dijete, svoju kćer Mariju, rodila sam 1978., potom Mirjanu ’79., Ivana ’80., Katarinu ’82., Nikolu ’83., Antoniju ’84., Josipa ’86., Marka ’87., a najmlađu Anu ’97. Prva imena sinovima dali sam po tradiciji, imena moga i suprugova otca, a trećem sinu dali smo ime Josip po našem župniku, koji mu je bio i kum. Imala sam i jedan spontani, koji sam doživjela jako bolno, ali time me Gospodin očito pripremao za moj rad u zajednici ‘Treće srce’, koje vodim u župi i pomažem majkama koje nam se obrate za pomoć.
U šestom mjesecu prve trudnoće dobila sam hepatitis. Liječnici su mi rekli da smo i ja i dijete u opasnosti i da više ne bih smjela imati djece. No mene to nije zbunilo, sve sam predala Gospodinu i taj i svi ostali porodi bili su u redu. Za svaku trudnoću molila sam se sv. Ani, a poslije sam svako dijete preporučivala Duhu Svetom i njegovu zaštitniku. Danas se molim bl. Alojziju Stepincu, on mi je nekako posebno u srcu.
Kao mlada obitelj prolazili smo velike krize, materijalnu neimaštinu. Tada sam molila baš Stepinca, koji je bio tada sluga Božji, da nam pomogne i on je uvijek čudesno pomagao. Kada je suprug počeo raditi kao obrtnik, preporučivali smo se opet Stepincu. Zato se posebno radujem njegovu skorom proglašenju svetim«, ističe ta hrabra majka i dodaje da su joj djeca velika radost.
I dok su drugi doživljavali da je to veliko trpljenje, njoj je roditi i odgajati toliko djece bilo nešto najnormalnije, najprirodnije. »Meni je jedino bilo važno da djeca budu zdrava, normalna. Rađala sam ih jedno za drugim pa mi je bilo normalno imati u kući malo dijete. No kako je prije posljednje rođene Ane bio prekid od nekoliko godina, kada sam je donijela kući, snažno sam osjetila mirisa malog djeteta, čega se i danas jako sjećam. Po njoj mi je mirisala cijela kuća. Ona je bila u centru pažnje svih nas jer mi je najstarija kći tada bila već na studiju. Svaka kuća ima svoj miris, ali gdje je malo dijete, kuća posebno miriše. Taj se dar života doista osjeća i u zraku. Teško je to opisati, ali se toga živo sjećam«, ističe ta kršćanska majka koja je svoje deseto dijete Anu, koja je danas srednjoškolka, rodila u 41. godini života. Ana je živa svjedokinja da iver ne pada daleko od klade. U župi je aktivna u zboru mladih i kao suradnica u župnoj katehezi. Tomu je zasigurno pridonijelo i ozračje u domu te uzorne katoličke obitelji u kojoj je zajednička molitva bila svetinja.
Svakom djetetu – kip njegova zaštitnika
Glava obitelji suprug Anto, kao član ekonomskoga vijeća, u svojoj je župi aktivan, a u svim događanjima rado pomaže i svojim radom i financijskom pomoći. Sa suprugom djecu je poticao da idu na misu i sretni su što su svi u župi bili aktivni. Svi su završili srednje škole, a šestero njih fakultete, od medicine i teologije do građevine i geodezije, a najveća radost baki Mandi je to što su joj podarili 19 unučadi i 20. je na putu. Zasluga za to uvelike pripada i roditeljima hrabre majke s kojima žive u obiteljskoj kući, napose otcu Nikoli, koji je umro prošle godine, a bio je dugogodišnji član FSR-a – čovjek doista žive i konkretne vjere. »Kako se pod starije dane počeo baviti izradom kipova od drva, moj je otac svakom unuku napravio kip njegova zaštitnika, a znam da je žarko molio za njih i da nas i danas s neba zagovora kod Gospodina. Uvijek djeci kažem: ‘Mene smijete zaboraviti, ali Boga nikada nemojte’«, kaže majka Manda, prisjećajući se Domovinskoga rata kada je s osmero svoje i još dvoje djece prijatelja morala u izbjeglištvo. Njih dvanaestero primila je u svoj dom u Kuzmici kod Požege njima tada nepoznata hercegovačka obitelj Joze i Anđe Ćuk. Dali su im ključeve svoga stana, a oni su otišli u svoju vikendicu na moru. Na tome im je cijela obitelj Marić posebno zahvalna, a na njihov prijedlog Hrvatski katolički radio dodijelio im je priznanje za plemenitost »Zlatno srce«.
Voditeljica žive krunice i misijske zajednice
»Doista je lijepo kad djeca imaju djedove i bake. Moji su mi roditelji puno pomogli oko djece, a ja nastojim pomoći djeci čuvajući unuke. Kada su imendani i rođendani, kuća nam je puna, bude nas 40-ak. U svojoj sam župi aktivna odmalena. Moja baka je bila u FSR-u, kao i moj tata, pa su i mene tako odgajali. Pomagali smo u gradnji naše crkve sv. Nikole Tavelića. Bilo mi je najnormalnije ići redovito na misu. Uključena sam u molitvu žive krunice, koju vodim unatrag 15 godina. Živa krunica u župi djeluje 40-ak godina i ima nas oko 120. Mi ne da samo molimo krunicu, nego i konkretno pomažemo svojim prilozima koje prikupljamo za misije te imamo dvadesetak kumstava u Beninu, odškolovali smo jednoga svećenika, a sada školujemo i jednoga bogoslova. Svake godine prikupimo blizu pet tisuća eura i to pošaljemo po sestri koja iz Benina jednom godišnje dođe u našu župu. Na djecu treba gledati kao da su sva naša djeca, onda ćemo imati više osjećaja za njih i njihove potrebe«, ističe ta marljiva vjernica, koja je prošla školu za župne suradnike te je u svojoj župi vrlo aktivna.
Osim što je voditeljica žive krunice, ona je i član župnoga pastoralnoga vijeća te voditeljica misijske zajednice, a od 2008. i voditeljica zajednice za nerođene »Treće srce« koju su u župi osnovali nakon jedne duhovne obnove o. Marka Glogovića. Njih dvadesetak svake srijede sat vremena prije mise pred Presvetim moli za spas nerođenih. Osim molitve, pomažu i materijalno na tu nakanu majkama.
»Zadivila me vjera muslimanke«
»Najviše volim moliti i svjedočiti mladim obiteljima. Njima je danas doista teško. Nastojim im prenijeti da molitva mora biti iz srca. Mladi to osjete i slušaju samo istinske svjedoke vjere. Ako čovjek ne razvija duhovnu dimenziju, teško može uopće živjeti, a kamoli biti sretan u životu. Molitva mora biti iskrena, to Gospodin cijeni. Nastojim da moja vjera bude konkretna i vidljiva u mom životu«, ističe i prisjeća se da je kao dijete nazočila ozdravljenju jednoga djeteta, što je odredilo njezine stavove o vjeri. »Kao mala bila sam s bakom na hodočašću u Podmilačju i nazočila jednom čudu. Na misi je bila jedna muslimanka koja je donijela svoje bolesno dijete, koje nije moglo hodati. Bili su blizu nas. Kada je u vrijeme podizanja njezino dijete odjednom ustalo i zazvalo je: ‘Mama’, ona nije uzela dijete i radovala se, kako bih ja učinila, nego je do kraja mise ostala u stavu zahvalnosti i naglas zahvaljivala svetomu Ivi. Tek je na kraju mise zagrlila svoje dijete. Hodočastila je pješice 20-ak kilometara. Zadivila me zahvalnost te muslimanke, čija je vjera bila gotovo opipljiva. To je nekako odredilo moju vjeru, onu živu vjeru po kojoj Gospodin doista čini velika čudesa.«
»Uživala sam u odgoju djece«
Budući da imaju četiri sina, suprug Anto je 1980. u želji da djeci osigura egzistenciju otvorio obiteljski građevinski obrt »Suma«. »Moj suprug je veliki radnik i tome je naučio našu djecu. Danas je on u mirovini, a sinovi vode obrt. Djeca su nam doista najveće bogatstvo. Žao mi je mladih obitelji koje se boje novoga života. Uživanje u odgoju djece veće je od uživanja onih roditelja koji zbog svoje komotnosti ne žele više djece. Kada smo zajedno za stolom, kada ih vidim radosne, srce mi je puno. Kada je moja kći Antonija jednom prigodom u školi na pitanje koji su joj neispunjeni snovi odgovorila da nema neispunjenih snova, njezina se učiteljica čudila. Učila sam djecu da materijalno najmanje usrećuje čovjeka, puno je veće bogatstvo to što imaju jedni druge. Dok sam rađala svoju djecu, u našim je jaslicama pod borom uvijek bilo doista pravo malo dijete, i tih se dana najradije sjećam«, ističe ta zauzeta vjernica i dodaje da je sada posebno usrećuje što ima više vremena za pastoralni rad u svojoj župi.
Izvor: Glas Koncila
