Ponekad roditelji, kako bi pokazali poantu nekog pravila koje djeca uporno odbijaju poštivati i pridržavati ga se, koriste strategiju zastrašivanja. To može biti nešto poput ako ne budeš dobar ukrast će te babaroga ili još strašnije, otići ću i neću se vratiti. Takva strategija može imati velike i vrlo neugodne posljedice po dijete iako se na prvi pogled čini vrlo učinkovitom.
Mala djeca ne razumiju svijet u nijansama, već stvari doživljavaju crno-bijelo i vrlo doslovno. Ne mogu shvatiti da nešto što kažemo ne mislimo ozbiljno, bilo da se šalimo ili da ih pokušavamo uplašiti kako ne bi radila stvari koje su za njih potencijalno opasne i slično.
Djeca u predškolskoj dobi već pomalo razumiju kad smo neozbiljni jer čitaju našu neverbalnu komunikaciju puno bolje od mlađe djece, no kod njih se razvojno javljaju razni strahovi i mašta im intenzivno radi što može biti nadogradnja na roditeljska zastrašivanja. Kad roditelji djeci kažu da će otići i neće se vratiti, oni se mogu početi ponašati kako god se to od njih traži jer se boje da roditelj zaista ne ode. Takva vrsta “poslušnosti” temelji se na direktnom strahu i značajno narušava odnos roditelja i djeteta te dijete može zbog straha od napuštanja roditelja početi pokazivati različite teškoće u ponašanju i razvoju.
Strah od razdvajanja od roditelja spada u razvojno normalne strahove i najintenzivniji je oko 2 godine starosti djeteta. Tada svaka prilagodba na odvajanje malog djeteta od roditelja nije laka niti roditelju niti djetetu. Idejom da će roditelj otići ako dijete nije dobro dodatno se potencira postojeći strah i razvija se nesigurna privrženost roditelja i djeteta. Posebice ako roditelj želi biti vjerodostojan pa u demonstriranju svoje prijetnje da će otići zaista i ode na kratko vrijeme i ostavi dijete s drugom osobom.
Zastrašivanje koje se čini bezazlenim pa čak i duhovitim, poput ako nećeš prati zube il ako ćeš jesti čokoladu, pocrnit će ti zubi i otpasti kao baki, također nije dobro za dijete. Osim što se narušava odnos povjerenja jednom kad dijete shvati da zubi ne otpadaju od čokolade i pada roditeljev autoritet u vodu, dijete se može intenzivno početi bojati. Taj strah se može generalizirati i prijeći na druge objekte, a često se u ponašanju djeteta uočava nesigurnost, ispitivanje hoće li se to strašno dogoditi i kad radi neku drugu radnju koja je slična prvotno spominjanoj. Dijete se može povući u sebe, postati plašljivije i sramežljivije. Također, dječja mašta može nadograditi priču koju su roditelji koristili za zastrašivanje i povezati ju sa strahovima koji su inače intenzivno razvojno javljaju u dobi od 4 do 6 godina. Djeca uče pravila na način da si ponavljaju uputu koju su im roditelji rekli, primjerice da se ne dira utičnica jer ona radi pec-pec po rukama. Djeca koja su zastrašivana kako bi slijedila pravila ponavljaju roditeljske prijetnje i internaliziraju ih te ih kao odrasli ljudi mogu imati uklopljene u vlastiti sustav vrijednosti, a da nisu ni svjesni njihova porijekla.
Roditelji se zastrašivanjem koriste najčešće kad su na izmaku snaga i ne misle time učiniti ništa loše. Ipak, prije no što uopće dođe do situacija u kojima se odluče za prijetnju kako bi spriječili ili potaknuli željeno ponašanje, važnije je imati jasno postavljene vlastite granice i očekivanja.
Kad dijete i roditelj znaju koja je roditeljeva granica, bit će manje probijanja iste i manje situacija kad roditelj više nema pod kontrolom vlastito ponašanje jer je ono vođeno ljutnjom, bespomoćnošću i frustracijom. Možete razmisliti koliko je rastezljivo vaše strpljenje i koliko puta vam je u redu ponoviti neku uputu. Kad znate koliko vam je u redu, poštujte svoju granicu i kad objašnjavanje na lijep način ne daje rezultate, spriječite dijete fizički i na taj mu način pokažite granicu.
A kad dijete na to reagira emocionalnim ispadom, dajte mu da bude ljuto i učite ga polako kako može kontrolirati svoje ponašanje kad je pod utjecajem intenzivnih emocija. To ćete najbolje moći pokazati na vlastitom primjeru što znači da je potrebno vježbati umirivanje dubokim udisajima i osvještavanjem sebe, svojih emocija, svog tijela i što se trenutno događa. Tako ćete biti u stanju prije nego krenete u prijetnju, zaustaviti se, smiriti, uzeti pauzu ako treba i biti dobar model vlastitom djetetu te mu osigurati sigurnu i stabilnu okolinu za odrastanje.
Sunčana Rokvić, magistra psihologije, Izvor: www.roditelji.hr/
