Naše je vrijeme, kao i sva dosadašnja, prepuno lijepih riječi. O djelima se to ne bi moglo reći. Lakše je govoriti nego djelovati. Ali još je lakše propuštati.
Za nekoga se pobožnog čovjeka govorilo kako je prolazio gradom i susreo djevojčicu pohabane odjeće koja je tražila milostinju. Prolazeći kraj nje pomisli: “Gospodine, kako možeš dopustiti takvo nešto? Poduzmi nešto!” Uvečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: “Gospodine, kakva sirotinja! Daj, učini nešto!” Odjednom je čuo jasan glas: “Ja sam već nešto učinio – stvorio sam tebe!”
Lj. A. Maračić
