Jednoga sivog jutra u grad na sjeveru stigao je autobus pun studenata i izletnika. Putnici su sjedili jedan do drugoga umotani u teška zimska odijela, uspavani monotonim zvukom motora i grijanjem. Nitko nije govorio. Svi se oni vide svaki dan, ali radije su se skrili iza novina. Najednom neki glas poviče: “Pozor! Pozor!”
Novine zašuškaše, glave se podigoše. “Govori vozač.”
Šutnja. Svi su gledali prema vozaču i slušali glas koji je zvonio od važnosti. “Svi odložite novine!”
Centimetar po centimetar, novine su se spuštale.
“Sada se okrenite i gledajte osobu koja s vama sjedi.” Pomalo iznenađeni svi poslušaše. Ponetko se i nasmiješio.
“Sada ponovite za mnom…”, nastavio je vozač. “Dobar dan, susjede!”
Glasovi su bili bojažljivi, isprekidani, ali ograde su brzo pale. Mnogi si pružiše ruku, studenti su se grlili. Autobus je brujao od razgovora. Dobar dan, susjede!
Bruno Ferrero, Važna je ruža
