Molitva je prije svega slušanje, odnosno, stvaranje tišine u sebi, stišavanje brojnih zvukova i glasova svakodnevnoga života, te slušanje vrlo smotrene, pozorne Riječi; tog daha, povjetarca koji nam dolazi od Boga. To znači dopustiti da nam se Bog obrati.
Poslije će doći i trenutak kada mi prikazujemo svoje prošnje, kada mu povjeravamo svoj život; ali, moliti prije svega znači naučiti slušati u tišini Božji glas. Može se moliti na svakome mjestu i u svakome trenutku našega života. Iako, to ne znači da ne postoje povlaštena mjesta.
Ako pogledamo iskustva velikih svetaca, velikih učitelja molitve, vidjet ćemo da oni uvijek traže mjesta na kojima je moguć spontaniji, prirodniji dodir s Bogom; planina, beskonačni morski obzor, zalaz sunca, priroda, to su mjesta koja nam pomažu uzdignuti duh prema Bogu, stoga je godišnji odmor važno i vrlo odgovarajuće vrijeme za susret s Bogom, jer smo u tim trenucima lišeni svakodnevnih zaduženja, a naš um i srce otvoreni su za ono što je u dubini najbitnije u našem životu.
Moliti znači preobraziti razumsku vjeru u odnos s Bogom. Ako želimo saznati je li neka osoba vjeruje, i kakva je njezina vjera, onda je dosta promatrati moli li i kako moli. Stoga je sasvim opravdana tvrdnja da se (lex credendi, lex orandi), vjera očituje u načinu moljenja, a da je molitva izraz vjere.
Naša se molitva temelji na milosti primljenoj u krštenju, po kojoj smo postali djeca Božja (sinovi u Sinu), i primili Duha Svetoga, koji nam pomaže moliti na prikladan način. Poput Isusa, možemo se i mi obraćati Bogu kao što se djeca obraćaju ocu, s povjerenjem i jednostavnošću.
Veoma je lijepo znati da nismo stranci za Boga, niti je Boga stranac za nas; mi smo obitelj Božja, Bogu se obiteljski obraćamo, stoga se naša molitva očituje u ispovijedanju vjere, klanjanju, hvalama, pripovijedanju Božjih divota, zahvalama, zazivanjima, jadanju u tjeskobi, moljenju oprosta, zagovaranju za druge.
Mi smo ljubljena djeca Oca komu se obraćamo sinovskom ljubavlju, možemo biti u njegovu naručju, slobodno mu govoriti, plakati na njegovu ramenu, osjetiti njegovu nježnost i zagrljaj, čak ako ne izustimo ni jednu riječ.
Uvjeren sam da odmor treba posvetiti otkrivanju središnjosti osobâ s kojima živimo, odnosu prema osobi, besplatnosti slušanja i dara. Čovjek se zaista ostvaruje ako se ne udaljuje od Boga, ako se njegovo srce ispunja Božjom prisutnošću. Istinski odmor je ispunjavanje Božjom prisutnošću i radovanje slušajući Božju riječ koja kida duševne uzlove a daje svjetlost i mir da se čovjek ostvari stavljajući svoj život na raspolaganje drugima…
nadbiskup Bruno Forte
