U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
„Ne moli se kada kiši,ako se ne moliš kada sija sunce.“
Svi se mole. Svi. Vjernici i ateisti. I agnostici. Mole se mladi i stari. Bogati i siromašni. Moli se javno i tajno. Prije ili kasnije. Moli se. Svatko ima svoje želje, svoje potrebe i svoje ciljeve. I za njih se moli. Svatko od nas ima svoje molitve. Male i velike. Povremene i stalne. Ali malo je onih koji se mole ustrajno. Neprekidno. Neprestano. „Laus perennis“ – neprekidna molitva.
Ona je blagoslov onih koji postoje među nama. Blagoslov onih koji se mole, ali ne za sebe. Mole se za druge. Oni mole strasno, žarko, ustrajno, neprekidno, neprestano.
I zahvaljujući baš takvima, među nama, za nas još nade ima. Jer baš takvi, koji mole nesebično, koji mole za druge, i koji u molitvi ne posustaju, čine razliku. Jer oni kompenziraju strašnu ljudsku navadu, od postanka, pa do danas, po kojoj čovjek neprestano krive molitve upućuje na krivu adresu.
Ljudi se mole moćnima, utjecajnima, bogatima, slavnima. Mole se oholima, bešćutnima i zlima. Nadaju se mrvicama s njihovih prebogatih trpeza, nadaju se da će izmoliti nešto za sebe, a niti ne pomišljaju da moleći se i prosjačeći gube ono najvrijednije u sebi. Gube slobodu, gube dostojanstvo i gube ponos. Gube sebe.
I kada surova realnost ovog svijeta lažnih bogova, zlatne teladi, potrošenih idola i praznih veličina, ostavi čovjeka praznih ruku i ranjena srca, čovjek se tek tada, u svom posljednjem času okreće od čitavog tog lažnog sjaja, od te monstruozne laži i pada na koljena pred malom voštanicom, kleči pred raspelom, moleći se svome Ocu.
Poput izgubljenog sina, čovjek se raskajan vraća domu svome, prepun nade i straha, radosti i zebnje, jer Otac njegov na kućnom pragu stoji i čeka. Kako će otac odgovoriti na molitvu svog izgubljenog sina?
Kada se ljudi nađu oči u oči s teškim životnim izazovima onda se okrenu molitvi. I to kao zadnjoj mogućnosti. Znam čovjeka koji se je borio s teškom bolešću. I dok su obitelj i prijatelji promatrali kako bolest postupno ali sigurno uništava čovjeka, netko reče: „Pa, pokušali smo sve. Mislim da je došlo vrijeme za molitvu.“
Ovdje je molitva potez očajnika, kojom se, kada ništa drugo nije dalo rezultata, pokušava riješiti problem. Ali umjesto da molitva bude naš posljednji očajnički pokušaj ona bi trebala biti ono prvo što činimo.
Bog uslišava naše molitve i Bog želi da mi k Njemu neprestano dolazimo sa svim svojim potrebama. „Bez prestanka se molite!“ (1. Solunjanima 5, 17)
Sveto pismo nam govori: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ (Filipljanima 4, 6)
U današnjem čitanju Isus moli.
Ovo nije Isusova posljednja molitva, ali je posljednja koju učenici čuju. Kada Isus u agoniji moli: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću nego kako ti hoćeš.“, učenici su pozaspali, a kada Isus vapi na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, učenici su se razbježali, bojeći se za svoju sigurnost.
Učenici su bili svjesni Isusove intimnosti s Ocem, pa su ga više nego jednom pitali: „Gospodine, nauči nas moliti…“ Ali ove noći, nakon posljednje večere, Isus ih ne uči kako moliti, nego Isus moli za njih. I to moli upravo pred njima.
Svjestan da su ovo njegovi posljednji sati Isus priznaje Ocu:
„Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu…“
Isusove riječi naglašavaju jedan jako veliki problem. Isus više nije u svijetu, ali mi – jesmo! Jedna nemjerljiva tuga nadvila se nad učenike, ali i nad nas, jer i mi osjećamo nedostatak Isusove tjelesne nazočnosti među nama.
Da, mi bismo žarko željeli da je Isus tjelesno i danas među nama, ali mi smo zaboravili da smo mi – tijelo Kristovo. Tereza od Avile je rekla: „Krist danas ima samo tvoje tijelo. Nema ruku, nema nogu doli tvojih. Tvoje su oči kojima On danas gleda sa suosjećanjem na ovaj svijet. Krist nema drugog tijela na svijetu sada nego tvog.“
Ali, budimo pošteni, Isus je mogao svoju buduću nazočnost, ovdje na zemlji, ostaviti u daleko sposobnijim rukama nego što su naše. Nismo mi baš nešto posebno. Ne osjećamo mi neku posebnu moć koja teče našim venama, naš se um pomuti, lako su umorimo, razočaramo, još lakše odustanemo, podlegnemo napastima. Tako smo obični, smrtni. Tako smo – ljudski.
Isus kaže Ocu: „Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“
Samo malo. Tu nešto ne štima.
Ne štima, jer mi jesmo od svijeta i mi pripadamo svijetu. Mi ne želimo biti izvan svijeta. Mi smo do guše u njemu. Pa čak i oni među nama, koji svjedoče Krista i oni su strastveni pripadnici ove kulture i jedva da se razlikuju od drugih. Naša vjera je površinska, plitka, pazarska.
Mi jesmo u svijetu i jesmo od svijeta.
Pokušao sam ja ne biti materijalist, pokušao sam ja u glavi vrtjeti samo svete misli, pokušao sam ja i svjedočiti, pokušao sam i moliti duže od desetak minuta… ali ustanovilo se da sam ja u svijetu i da sam nažalost dio svijeta i po svemu sudeći slabo mi ide oslobađanje od svijeta.
Ali Isus moli. Moli Oca. Moli za učenike. Moli za tebe koji ovo čitaš. Moli za mene koji ovo piše. Isus moli ustrajno. U boli. U agoniji. Moli za drugoga. Moli neprestano. I što meni onda preostaje činiti?
Samo jedno. Pasti na koljena i ponizno priznati svome Bogu sve svoje sumnje, sve svoje dileme, sve svoje grijehe. Moram položiti sve svoje propuste na oltar Božjeg srca, tu u podnožju Kristova križa.
I to mora biti moja molitva. Neprestana.
„Laus perennis“.
Bog ne sije stanice raka u ljudska tijela. Bog ne ruši zrakoplove u stambene zgrade i planine. Bog ne propisuje da je jedno dijete siroče i bolesno, a drugo sretno i zdravo. Bog ne bira kontrolu, jer Bog je ljubav, a ljubav ne kontrolira.
Sveti Pavao kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve okriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1. Korinćanima 4-7)
Bog nas je mogao stvoriti marionetama, pa bi onda mogao s nama manipulirati kako bi bilo po njegovoj volji. Ali Bog čezne za našom ljubavi. Bog reže lutkarske konce. Bog riskira rane svoga Sina. I to baš dok Isus moli za nas.
Razumljivo, mi želimo da nam sve glatko teče u životu, ali moramo biti svjesni da je Bog gospodar svega. I u sjenama te jako mračne sobe, pri treperavim svijećama, gdje se je Isus molio Ocu, dok se je molio za svoje učenike, dok se je molio za nas („Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene.“) mi konačno shvaćamo kako će Isus patiti i kako će patiti oni za koje on moli, i da ćemo se svi mi susresti sa teškoćama, s nekima koje su nerazriješive, i s nekima koje su nepodnošljive.
Ali Isus nam nije obećao, a niti je Oca molio da nas stavi pod neprobojno stakleno zvono.
Nama kao narodu stoji poruka: „I ponizi se moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“ (Druga knjiga ljetopisa 7, 14)
A nama kao pojedincima stoji mogućnost neprestane molitve. Molitve poput one koju je molio Robert Clinton “Bobby” Richardson, igrač baseballa, New York Yankees (1955-1966). „Dragi Bože, Tvoja volja, ništa više, ništa manje, ništa drugo. Amen.“
Ivica Ursić, Izvor: www.ivicaursic.com/
