Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodisnjim unukom. Starčeve ruke su se tresle, vid mu je bio slab, a ni noge ga nisu baš najbolje služile.
Kad bi obitelj sjela jesti za stol, djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok učinile vrlo teškim. Grašak bi padao sa žlice na pod. Kad bi htio dohvatiti čašu, mlijeko bi se prosulo po stoljnjaku. Sin i snaha su se počeli ljutiti. “Moramo nešto učiniti s djedom” rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Sin i snaha su postavili mali stol u kutu sobe.
Tamo je djed jeo sam, dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Pošto je djed razbio jednu, dvije zdjelice, njegova hrana je bila servirana u drvenoj zdjelici. Kad bi obitelj ponekad pogledala djeda, ponekad bi vidjeli suze u njegovim očima dok je tako sam sjedio i jeo. Usprkos tome jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu nešto palo na pod.
Mali četvorogodišnji unuk je sve to promatrao u tišini. Jedne večeri prije objeda otac je vidio kako se njegov mali sin igra sa komadićima drveta. Blago ga je upitao: ” Što to radiš sine?” Dječak je odvratio: “O, radim male drvene zdjelice za tebe i mamu da imate iz čega jesti kad ja odrastem”. Dječak se nasmješio i nastavio sa svojim poslom.
Roditelji su ostali bez riječi a onda su im suze počele teći niz obraze. Iako nisu prozborili niti riječ, oboje su znali što moraju poduzeti. Te večeri su uzeli starca za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života starac je jeo zajedno s obitelji. Zanimljivo, ni sin ni snaha više nisu brinuli kad se mlijeko prolilo ili kad je hrana pala na pod.
Autor nepoznat
