Nema dvojbe da je život na zemlji pun poteškoća. Svatko od nas ovdje boluje i završava smrću. Ovdje nas čekaju neimaština, uvrede, nesporazumi, ratovi, progonstva, ranjenosti, ovdje nas čekaju različiti insekti, ujedi životinja, otrovi, plinovi, alergije, trovanja, bolesti, sakaćenja, ozljede i slično.
Čovjekovo je tijelo podvrgnuto zemlji, ovisi o zemaljskim uvjetima, o prirodnim procesima i o međuljudskim odnosima. Tijelom smo vezani uza svijet koji propada, i upravo naše tijelo najdublje proživljava tu muku, starenje, obolijevanje, trovanje, umiranje.
No, dušom možemo nadići ovaj svijet. Naša duša nadilazi cjelokupnost stvorenja, ona se ravna po drugim zakonitostima. Duša nije vezana za jelo i piće, zrak i lijepo vrijeme, ona ne može oboljeti na tjelesan način, nju ništa na zemlji ne može ujesti, ništa uništiti, niti ubiti.
Ipak, duša je vezana uz tijelo. Stoga i ona reagira na sve što doživljava tijelo. Duša se boji kad vidi da smo već zašli u u visoke godine, ona se plaši zmija, zvijeri ili opasnih insekata. Duša se prestraši i očekujući koju će dijagnozu liječnik postaviti našoj bolesti. Duša se plaši kada tijelo treba da zapliva u more ili zaroni, kad treba da zagazi u neku močvaru gdje su opasne pijavice, prestraši se kada treba da putuje zrakoplovom ili brodom, automobilom ili biciklom, tako da duša s tijelom proživljava nevolje, muke i vezanosti uza svijet.
Zbog toga duša pati, ona je često nesposobna dići se iznad svega. Umjesto da nosi tijelo i da ga ozdravljuje, ona zajedno s tijelom zna trpjeti i biti depresivna i bespomoćna. Kad tijelo na bilo koji način pati, bilo da smo žedni ili gladni, ili da nas ubija vrućina, hladnoća ili neka bolest, tada je gotovo nemoguće razmišljati, tada se čovjeku ne da moliti, duh mu oslabi i njegove su nade tako tanke da gotovo ne mogu pomoći. Čim čovjeka pohodi neka bolest, on počne misliti na najgore, gubi nadu, teško može povjerovati da može ozdraviti, počne sebe samosažalijevati, pada u depresiju, bježi od pogleda ljudi i ne želi ustati iz postelje.
Kada dođe rat ili bilo koja nevolja, tada svi govore da je to nemoguće ispraviti, da to nikada neće završiti, da će nas to uništiti.Gledajući zemaljske procese, gledajući tjelesne nevolje, ljudi i dušu povedu u beznađe. Tako čovjekova duša propada, ubija se, biva nesposobna izvući tijelo i sebe u zdravlje.
Duša treba pomoć da bi bila zdrava i da bi živjela vječno.Ona treba hrabre ljude koji će joj dati prilike da se otisne od trenutne patnje i povjeruje da je moguće biti zdrav.
Da bi duša dobila snage, ona se mora predati molitvi. Molitva je izdizanje iznad tjelesnih i zemaljskih nevolja i podizanje k Bogu. U molitvi duša druguje s Bogom i tada od njega prima neizmjerne, vječne, svete snage. Po molitvi duša postaje sposobna vjerovati, nadati se i pobjeđivati.
Da bi se čovjek odlučio za molitvu i komunikaciju s Bogom, potrebno je napraviti odlučan rez, odlučan korak. Potrebno je izdignuti se iznad patnje, iznad trenutnih uspjeha i neuspjeha i doći do Boga. Isus je rekao da nitko tko se ne odreče svega ne može biti ujegov učenik.
Nemoguće je, dakle, doživjeti rezultate evanđelja ako se nismo potpuno otrgnuli od svojih rođaka, roditelja, braće i sestara, muža i žene, jela i pića, i svega onoga što mi gledamo kao nužno za život. Ne možes zaploviti brodom ako ga nisi odvezao od obale. Ne možes skočiti u zrak ako si se vezao i prilijepio uza zemlju.
Odreći se svega znači postati slobodan od utjecaja bolesti i nevolje koja nas je snašla i tako postati sposoban da pobijediš bolest, da ozdraviš, da se izbaviš iz nevolje, rata, prognanstva, samosažaljenja, depresije i smrti.
Da bi se doista moglo izbaviti od svake nevolje, nesreće, bolesti, pa i prijetnje smrću, potrebno je neprestano privikavati svoju dušu na Božju prisutnost. Kao što čovjek koji želi biti sportaš mora vježbati, tako je nužno da čovjek koji hoće doista doživljavati zdravlje, mir, slobodu, sigurnost i radost u životu neprestano trenira.
To znači da molitvom gleda Boga koji je svemogući, sveznajući, koji je milosrdan i dobar, koji liječi slomljena srca, ali i bolesna tijela. Stoga se duhovno liječenje neće događati ako čovjek, a svaki je čovjek bolesnik, svakog jutra nema bar deset do petnaest minuta vremena da se potpuno veže uz Boga. Jedna je profesorica rekla da, kada bar pet minuta razgovara s Bogom, čitav je njezin dan zdrav, sretan, uspješan. Treba se osloboditi vezanosti uz bolesti, te se privezati uz Boga koji je zdravlje, koji je sigurnost i koji je vječan.
Tomislav Ivančić
