Dvojica hodočasnika penjala su se neprohodnim putem šibani hladnim vjetrom. Spremala se snježna vijavica. Udari vjetra s ledenih grebena fijukali su kroz pukotine stijena. Njih dvojica mučno su se probijala; znali su da će se izgubiti u snježnim nanosima ako ne stignu na vrijeme do skloništa.
Dok su, s dušom u grlu, zabrinuti i zaslijepljeni susnježicom odmicali uz rub ponora, začuju jauk. Neki jadnik pao je u provaliju, ostao nepokretan i sada traži pomoć.
Jedan od njih reče: ”To je njegova sudbina, suđeno mu je da tako umre. Požurimo se ili ćemo završiti kao i on.” I žurno pođe naprijed probijajući se kroz vjetar.
Drugi se ipak sažali, siđe liticom, nađe stradalnika, stavi ga na leđa i ponovo se uspne do kozje staze.
Smrkavalo se. Puteljak je bio sve mračniji. Hodočasnik koji je na leđima nosio ranjenika bijaše znojan i iznemogao kad ugleda svjetlo svratišta. Hrabrio je stradalnika da izdrži. Odjednom se spotaknu o nešto ispruženo preko staze. Pogleda i ne mogaše suzdržati užas koji ga je spopao: pod nogama mu je ležao mrtav njegov drug s putovanja, smrznuo se.
On je izbjegao istu sudbinu samo zato jer je na leđima nosio jadnika kojega je spasio iz provalije. Njegovo tijelo i napor od nošenja prikupili su dovoljno topline da samome sebi spasi život.
Bruno Ferrero
