Za vrijeme svog javnog djelovanja, Isus je izričito vodio rasprave sa farizejima i saducejima. Ove dvije vrlo specifične skupine su pokušavale shvatiti podrijetlo Isusovog nauka.
S obzirom na njihove dotadašnje okvire razmišljanja Isusov nauk je jako odskakao od njihova načina razmišljanja i ophođenja prema životu i svekolikoj stvarnosti. Isusovo ophođenje prema onima koje je društvo onoga vremena preziralo za farizeje je bilo sablažnjivo. Farizeji su bili elitna skupina koja se u ono Isusovo vrijeme zadovoljavala ispunjavanjem propisa židovskog zakona. Međutim, bili su zatvoreni za konkretno ispunjavanje tog zakona u životnim situacijama. Uživali su svoj ugled i položaj u ondašnjem društvu i to im je bilo dovoljno da bi se nalazili u osobnoj komfornoj zoni.
Farizeji nisu prepoznavali priliku da postanu bolje osobe ukoliko bi se zauzeli za beznadne slučajeve. Dok je Isus vrijeme provodio upravo s takvim slučajevima i iskazivao im pažnju koja je za farizeje bila sablažnjiva. Za farizeje to nije imalo smisla jer se nije uklapalo u njihovu ljestvicu vrijednosti koju su postavili. U njihovoj logici razmišljanja bilo je najvažnije ispuniti zakon na izvanjski način, a da su pritom zaboravili da Boga koji vidi čovjekovu nutrinu. Farizeji su zaboravili na Božju prisutnost u svakom vremenu i narodu te su sami sebe smatrali dostatnima da određuju tko im je poželjan, a tko nije. Zaboravili su da Bog uvijek ima svoje izvanredne planove na koje ne mogu utjecati njihovi uski okviri razmišljanja. I dok su farizeji držali da su najpoželjniji u društvu i da ni na koji način ne mogu biti ugroženi, nažalost nisu primijetili kako su upravo s tim stavom ugrozili svoju duhovni napredak.
Sve ono što su na izvanjski način izvršavali kako bi se pred ljudima činili pravedni i istiniti upravo su ih ta ista djela razotkrivala pred Bogom. Isus je bio jedina osoba koja im je bez ustručavanja izrekla tu istinu praktički u lice. Farizeji su ostali iznenađeni i sve im je više postalo jasno kako Isus jako dobro zna što se to njima zapravo u životu događa. Farizeizam-licemjerstvo prisutno uvijek u svim vremenima pa tako i danas je guba koja uvijek iznova nagriza duhovnu dimenziju kršćana, ali i ljude svih ostalih religija. Nažalost, čovjek je u stalnoj opasnosti da upadne u licemjerstvo i to napose u situacijama kada želi propagirati sebe i isključivo živjeti za svoje životne interese. Posljedica istočnog grijeha posebno je vidljiva upravo u ovakvim trenutcima. Neki neobjašnjivi poriv čovjeka vuče da se isključivo brine za sebe i da u svakome trenutku bude savršen do te mjere da počinje slijediti kremiranost suvremenog svijeta. I danas se događa farizeizam kao i u Isusovo vrijeme.
I danas se svatko od nas može naći u situaciji kada je u većoj ili manjoj mjeri farizej. No, osim toga, nekako je sve više i saduceja u današnje vrijeme. Saduceji su bili židovska sljedba u Isusovo vrijeme koji su nijekali uskrsnuće. Iz postupaka suvremenih ljudi dadne se iščitati upravo to kako sve manje i manje shvaćaju stvarnost uskrsnog života te i ne vjeruju u život nakon smrti svim srcem, nego više samo načelno, teorijski. Za njih je vječnost toliko stran pojam da se boje i razmišljati o njemu pa tako padaju u novu stupicu svijeta i čine sve kako bi si na bilo koji način produžili život na zemlji. Farizeizam i saduceizam su pomiješani koktel za destrukciju kršćanina 21.st. Postoji opasnost da čovjek boravi u crkvenim prostorima i oduševljen je Kristovom riječi, međutim ostaje netaknut Kristom do te mjere da bi na svakog čovjeka gledao kao neprocjenjivu Božju svojinu. Čovjek nažalost pada u zamku biranja miljenika i pritom zaboravlja na Isusovo ponašanje prema svakome čovjeku. Isus je pokazao jasan put koji vodi do pravednog odnosa prema svakom čovjeku bez obzira na njegovo podrijetlo. Suvremeni kršćani nikad ne bi trebali zaboraviti na Isusov stav prema svakome. Stoga, molimo za razboritost prepoznavanja nužnosti situacije u kojoj Isus želi po nama djelovati i širiti Božje kraljevstvo u suvremenom dobu.
Sandra Čukelj
