Našla sam se u Jeruzalemu. Uhitili su ga. Rekli su mi da su ga stražari uhvatili u Maslinskom vrtu, gdje se molio. Stigli su u noći… sa zubljama… Juda ih je vodio i pokazao im Isusa… pokazao im ga je poljupcem. Znakom ljubavi… izdao je Ljubav.
Juda je bio …. zagonetka. Više nisam znala gdje ću. Noć sam provela u kući Ane, Kaifinog tasta. A potom u Kaifinoj palači. Duga, preduga noć ispitivanja, pogrda, kleveta, nepravednih i sramotnih optužbi. Uistinu se to okomila vlast Tame. (usp. Lk 22,53) Te sam noći ostala u Markovoj kući, u kojoj je Isus nekoliko sati prije toga blagovao Pashalnu večeru zajedno s apostolima. Ondje se još osjećao miris beskvasnog kruha što ga je Isus uzeo u ruke govoreći: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje!“(Lk 22,19). A potom je, stiščući u rukama čašu vina, nadodao:“Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.“(Lk 22,20) Ondje je Isus oprao apostolima prašnjave noge i otvorio svoje srce dajući novu zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“(Iv 13, 34-35)
Dok sam razmišljala o tom što se dogodilo u tom blagovalištu, čula sam kako netko tjeskobno kuca. Bio je to Šimun – Petar. Izgledao je smućeno. Natiskali smo se oko njega i pitali ga sa strepnjom: Kakve vijesti donosiš? Što su učinili …Isusu? Šimunove oči bile su crvene pune suza. Reče: Što su mu učinili? Potom se zaustavio. Što sam mu učinio? Zatajio sam ga. Sramio sam ga se. Rekao sam da ga ne poznajem, da ga nisam nikada vidio. A on je mene nazvao stijena! Ja sam poput Jude. I počeo je jecati, dok je gledao u mene i očekivao znak… koji će mu uliti nadu. Obrisala sam mu suze, bilo je to moje poslanje, i upitala ga: A Isus? Je li te vidio? Je li te čuo? Je li ti što rekao? Šimun je odahnuo od silnog jecanja i rekao mi: Pogledao me… pogledao me s ljubavlju i u njegovim sam očima vidio ljubav oduvijek… dobrotu koja me zanijela.. milosrđe neizmjerno. I sad… ono mi je potrebno. Potrebno mi je milosrđe. Rekla sam mu: Šimune, Isus ti je oprostio. Isus je za to došao! Stigli su Ivan… i Toma …i Andrija. Treba se požuriti. Sad će upravitelj odlučiti. Veliko mnoštvo tiskalo se u pretoriju, sudištu rimskog upravitelja. Vidjela sam velikog svećenika, narodne glavare, farizeje, pismoznance, poredane poput policijske postrojbe. A u zraku se osjećao zadah zloće. Zašto? Pitala sam se zašto tolika mržnja? Zašto tolika zloća? U tom trenutku u toj palači zgusnula se mržnja cijele ljudske povijesti, grijeh svih vjekova i sve je bilo na leđima mojega sina. Svi su vikali: „Kad on ne bi bio zločinac, ne bi smo ga predali tebi.(Iv 18 30) Zločinac? Nisam mogla vjerovati, nisam bila kadra prihvatiti laž da je Isus zločinac. U sebi sam ponavljala: Činio je dobro svima. Nasitio je tolike umorne ljude poslije naporna i duga putovanja. Učinio je da prohodaju hromi. Ozdravio je gluhe. Dao da progledaju slijepi. Zločinac? To je sudba dobrote kada hodi putem zloće. Čula sam samo: Raspni ga! Moj se pogled susreo s Isusovim. Vidjela sam da je pun boli i ljubavi. Shvatila sam da je Božja snaga ljubav. S ljubavlju se Bog suočava sa svekolikom zloćom ljudske povijesti. I pobjeđuje je.
Došla sam na Kalvariju. Stigla sam do podnožja križa slijedeći svoga sina i noseći u svojoj duši, razdrtoj boli, mučilo križa zajedno s njim. Vidjela sam čavle kako se zabijaju u nevino Isusovo tijelo. A onda posljednji pogled njegovih očiju, očiju koje prosijavaju Božansku prisutnost: „Ženo! Evo ti sina!“(Iv 19, 26) Shvatila sam dobro smisao tih riječi: križ je pobjeda nad ljudskom mržnjom, ali i pobjeda Božanske ljubavi.
D. B.
