Život ima različite nijanse. Često se izreknu uvrede koje ljudi nanose iz slabosti. Također ima uvreda i nanošenja šteta na taj način što je netko bolestan ili nespretan. Ima slučajeva da ljudi ne svjesno čine dobro, da čak čine zlo i vrijeđaju druge. Tako nam se nameće pitanje koliko je dobro opraštanje ljudima koji su oko nas, koji vrijeđaju iz mržnje.
Koliko smo mi kao Isusovi učenici koji „brane jer ne ide s nama“( Mk 9, 38) samo zato što nismo saznali sve činjenice te nismo spremni oprostiti drugome čak i malu uvredu. Kada me netko mrzi, ide nam za petama da nas uništi. Kada nas stalno zlobno ogovara i kleveće, kada netko hoće uništiti naš dobar glas i naše ime pred ljudima, kada nas netko potkrada i zlobno nas pokušava razoriti iznutra. Što ako nam je neprijatelj te pokušava dohvatiti naša imanja ili našu domovinu te nas zaraziti sa zlim ili čak ubiti. Očito je da nije isto opraštati u jednom i drugom slučaju ali ne opraštamo li slabosti jedni drugima, onda ćemo se međusobno uništiti i biti će upravo suprotno od onoga na što nas Isus upozorava tada će biti tko je protiv nas, protiv nas je , a to ne zvuči baš dobro zar ne? „Jedan je dječak svakodnevno nosio mlijeko od susjeda i redovito bi iz nespretnosti prolio malo mlijeka. On je pazio, ali zdjela je bila takva, a i put, da nije moglo proći a da bar nešto mlijeka ne pljusne iz zdjele. I svaki put kod kuće na njega je otac galamio. Majka ga je pljusnula. Te su mu uvijek iznova prijetili da će dobiti batina ako mu se to opet dogodi. Dječak je rastao u strahu, odrastao je u strahu te je tada pobjegao od kuće sav sretan što se konačno udaljio od prijetnji. A roditelji su samo trebali razumjeti dijete, blago ga ukoriti ili poučiti kako bi drugi put pripazio, ili mu pak reći da to nije tako strašno i da se to njima odraslima događa. Tada bi dječak bio slobodniji, a vjerojatno bi tako postao sigurniji i spretniji.“
Jer svi mi vapimo da nas drugi razumiju i da nam opraštaju. Svi mi trebamo nekoga da nam pomogne nositi naše terete, slabosti, naše sramote i naše boli. Kada nekoga takvoga nađemo tada od nas može postati čudesno biće. Kada pak nađemo nekoga tko nas ne razumije i ne oprašta nam što smo takvi, tada se spuštamo nizbrdo u ne život. Razumijevanje je isto što i oživljavanje. Često se kaže da je čovjek biće u projektu . Često se time misli da on cijeli život uči i razvija sposobnosti. No često veliki „istraživači“ u nekakvim svojim anketama ili promatranjima čak i u analizama zaboravljaju da zapravo čovjekov razvoj, napredak, kontemplacija ovisi i o drugim ljudima kao što nam Evanđelist Marko piše: Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. (Mk 9, 38). Stoga ako živimo i rastemo okruženi ljudima koji nas vole, razumiju i potiču u nama ono najbolje, a mi uzvraćamo dobrim plodovima. I obratno ako svaka uvreda i zlo koje nam drugi nanesu, vraća se i njima poput bumeranga, zlom koje je u nama naraslo. Tada nam Isus govori: „Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi“ (Mk 9 , 39). Dolazimo do zaključka da je čovjek poput vrta, bila u njemu loša ili dobra zemlja, svaki trud i briga oko njega dati će plodove, svi smo mi jedni drugima vrtlari. Zadobili smo od Boga snagu da se potrudimo oko ljudi s kojima živimo, s kojima se susrećemo, te nam se to vrlo brzo vraća sa dobrim plodovima. Jer ljudi oko tebe će porasti dobrim plodovima, a zli plodovi će se u njima smanjiti. Opraštanje, razumjevanje i opravdavanje drugih i sebe djeluje na duhovnome planu poput ekološkog pokreta, ono čisti duhovne prostore oko nas.
„Išli su, išli plačići
Noseći sjeme sjetveno;
Vraćati će se s pjesmom
Noseći snoplje svoje“
(Ps 126,6)
fra Ivo Rastočić, Izvor: https://kristocentrik.wordpress.com/
