Ova rečenica mnoge molitelje zbunjuje. Ako Bog voli čovjeka, kako ga može uvoditi u napast. Posebno smo zbunjeni kad čitamo u poslanici sv. Jakova: «Neka nitko u napasti ne rekne: Bog me napastuje. Ta Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga.» (Jak 1, 13-15).
Recimo prvo razliku između kušnje i napasti. Kušnja je neka situacija, nevolja u kojoj se nađemo, neko trpljenje koje zahtijeva napor da se svlada (bolest, gubitak drage osobe, razočarenje…). U kušnji dolazi napast, a napast nas direktno napada i želi navesti na grijeh. Npr. bolest je kušnja, a napast me navodi da u bolesti optužujem Boga, da ga psujem ili da ga se odreknem.
Kušnja je za čovjeka dobra. Isus je bio kušan, svi proroci i apostoli, sveci i pravednici bili su kušani. Kušnja ojačava našu vjeru i potiče na ljubav. Napast je direktni utjecaj Sotone na čovjeka. Sotona nas želi okrenuti protiv Boga i može se poslušiti kušnjama da to lakše postigne. Zato u kušnjama čovjek mora biti posebno na oprezu! Ako je napast djelo Sotone, kako to onda molimo Boga da nas «ne uvede u napast» kao da napast dolazi od njega. Naravno da ne!
Izraz «ne uvedi nas u napast» malo je nespretno izrečen, bolje bi bilo reći «ne dopusti da budemo uvedeni u napast». Možemo reći još bolje: ne dopusti da propadnemo kad budemo napastovani». Izraz «uvedi» ne znači da Bog nekoga direktno, izravno uvodi u napast, nego da Bog nekada može dopustiti da netko upadne u napast.
Čovjek doista može upasti u napast zbor neopreza, neozbiljnosti, bahatosti, neposlušnosti Bogu, tvrdoglavosti, pohlepe, nevjere, zloće drugih ljudi itd. Zato je Isus učio svoje apostole: «Molite da ne padnete u napast». Ako molimo, nećemo upasti u napast. Molitva u kušnji obrana je od napasti koje su uvijek opasne za čovjeka. Najveća napast koja može snaći čovjeka je otpad od Boga.
Izvor: www.srce-isusovo.com
