Ni jedan dan koji započinjemo nije bez svojih izazova. Neprestano otkrivamo nešto novo. Postajemo istraživači koji onda otkrivaju mnoštvo toga.
Poznate ulice kojima svakodnevno prolazimo od jednom imaju svoje fasade koje nismo do tada zamjećivali. Detalji nas oduševljavaju i divimo se svemu što je čovjek mogao postići i što čini da bi uljepšao ovaj svijet. U tom trudu da sve uljepša i podloži svojoj osobnoj estetici naruši se sklad i izvorna ljepota onoga što je Bog stvorio. Čovjek je uvijek u stanju uljepšavati tamo gdje misli da nema ljepote da bi se sve ono što stvara dopadalo sviđalo masama. Tako danas nema fotografije koja nije prošla svoj photoshoop, razne korekcije i intervencije koje moraju odgovarati standardima ljepote koju je netko propisao. Sve je podređeno striktnim kanonima koji su opći standard i propisi kako bi se netko ili nešto odredilo kao lijepo. Sve ostalo je na nekoj margini ako se ne poštuju ti standardi hodajućih vješalica, botoksiranih lica i estetskih korekcija.
U toj potrazi za savršenim, za idealiziranim životom trenda čovjek se umori. Ne može se lako pratiti sve moguće invente koji poput pijavica iscrpljuju čovjeka. Nemoguće je pratiti modne kreacije jer iscrpljuje kompletnost osobnosti od njezinih financija do tijela i duše. Naše društvo je umorno. Umorno od samog sebe. Sve nas umara ljudi koji neprestano imaju nešto dodati u svojim manirama jer su najbolji u svemu. Umaraju nas razgovori koji obiluju savjetima koje se sipaju iz rukava koji su kao iz bogatog iskustva ali samo izmišljenih proživljenih iskustava u mašti. Svi nešto imaju za dodati i svi se u sve razumiju. Umorni smo od nametanja stavova. A najviše smo umorni od vječne glume koja nam je ušla pod kožu jer se svima želimo svidjeti jer kao o svima ostalima ovisi naša popularnost. I nema toga što čovjek neće učiniti da se dokopa svoje petominutne slave. Pa makar bila to i petominutna blamaža ili sramota. Nezasitnost ljudskog srca proizvela je dehumanizirano društvo i čovještvo. Upravo zbog nas zbog naših vlastitih htijenje i želja postali smo hodajući zombiji bez duše sa dobrim macke upom i markiranim krpicama na sebi. No krpice ne mogu zamijeniti niti obući ogoljenu i siromašnu dušu. Niti bilo koji puder može sakriti i korigirati ožiljke na licu srca.
Tu dolazi Gospodin koji liječi arogantnosti i umišljenost. On koji proniče ljudsko srce dobro zna sve naše životne promašaje, neuspjehe kojih se stidimo i od kojih bježimo. Nema ni jednog dijela naše osobnosti koji nije ranjen, koji nije razvaljen. Život prepun krhotina koje je teško ponovno spojiti i vratiti u prvobitno stanje. Ne žalite se i ne vjerujte svakome koji plasira društveno dekadentno plemstvo. Oni su tako lijepi u licu a jako zlobni u srcu. Ta i sami vidite svu slavu kako završava u jadu i bijedi. I onda kad smo na rubu ponora tada mislimo kako nas je Bog napustio, da nam nije uslišao molitve, da se oglušio na naše hitne potrebe: „Moj put skriven je Gospodinu, Bogu mom izmiče moja pravica?“ Upravo u takvim trenutcima, satima, danima Bog stoji pored nas. Uvijek u svakoj potrebi. U svakom padu, u svakom poniženju. On koji ima ljubavi na pretek koji je jedini iskreni kreator trendova oživljava nas na život svetih.
Danas se uputimo k njemu. Poziva nas: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Objeručke danas prihvatimo ovaj poziv. Otvorimo svoje umorne živote njemu koji snagom svojega milosrđa sve čini novo. U njemu odmorimo svoja srca od dvoličnosti, samodostatnosti. Izliječimo se od povodljivosti i samoprezira. Izgradimo na Njemu izvoru života blagostanje svojeg života, trajno se odmarajući u ljubavi vršeći volju Božju. „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“
don Damir Bistrić
