Milijarde ljudi stajale su oko Božjeg prijestolja. Mnogi su bili zadivljeni, ali neki su bili buntovni.
– Zar Bog smije suditi? Zašto ljudska stradanja? – reče jedna žena i na ruci pokaže tetovirani logorski broj. – Samo zato što sam bila Židovka – reče.
Potom neki crni muškarac pokaže svoj vrat na kojem je bio ožiljak od vješanja:
– A što kažeš na ovo? Zato što sam bio Crnac?
Probije se i jedna mlada žena iz Bosne i reče:
– Zašto sam ja morala trpjeti? Moje dijete je plod silovanja.
Tako su mnogi prosvjednici prigovarali Bogu:
– Kako će Bog suditi ljudima? Njemu je lijepo u ovoj svjetlosti i lagodi.
A onda su ljudi počeli zahtijevati:
– Neka Bog vidi kako je teško biti čovjek!
– Neka vidi kako je biti Židov!
– Neka zakonitost njegova začeća bude zasjenjena sumnjom!
– Neka se muči za kruh svoj u znoju lica svog!
– Neka vidi kako je to kad te izda prijatelj!
– Neka bude osuđen na montiranom procesu!
– Neka bude pogubljen u mukama!
A onda su odjedanput prestali galamiti. Shvatili su da je Bog prije 2 000 godina ispunio njihova traženja.
“I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.” (Iv 1, 14)
