Bogatstvo Božje riječi je neizmjerno. Na svaku zapisanu riječ dalo bi se razmišljati. Božja riječ nas potiče na susret sa svojim stvoriteljem, sa svojim otkupiteljem.
Svatko od nas je biće koje komunicira. Svatko od nas upućen je na drugoga kako bi se ostvarila taj susret. Susret koji onda ne dopušta samo jednostrano izgovaranje misli već cijelo naše biće i tijelo i duh i duša sudjeluje u tom divnom činu komuniciranja. Mi ma koliko se smatramo da smo napredni u tim našim susretima demantiraju nas naši postupci. Mnogi se nalaze na društvenim susretima ali su zapravo u nekim drugim zbivanjima. Kava se više ne pije jednostavno u druženju razgovora ugodnog ili pak dijeljenja zabrinutosti. Sve više se vidi da oni koji sjedu zajedno u barovima, kafićima, vinotekama, restoranima ne komuniciraju. Oni su fizički prisutni. No bez razlike u generacijama svi bulje u svoje mobilne uređaje. Svi su na društvenim mrežama. Odmah i dok se ide sjesti vade se mobiteli polažu se u blizinu jer bi očito nešto važno se moglo dogoditi. Zapravo smo postali sveprisutni samo nismo tamo gdje bi trebali biti. To je čak i poniženje onoga koga si zvao na susret. To je očiti znak ne poštovanja osobe s kojom sjediš. Na kraju krajeva to je nekulturno jer uljudba propisuje sasvim drugačije. Ujedno je to vidljivi znak ritualnog odrađivanja kao “ajmo i to odradit” jer važno je zadržat neki kontakt. Ako je tako bolje da ga nema nikad. Što će nam kontakti koji su neplodni? Zar su nam potrebni kontakti u kojima ćemo se osjećati poniženi. Sve to se osjeti u onom trenutku kada te ti neki trebaju samo onda kad njima je potrebno. Ako me ne znaš cijelo vrijeme, nisam ti potreban ni tada. Zaobiđi me. Možda je ovo teško rečeno ali je duboko istinito. Trebaš me samo onda da me iskoristiš. A to je zločasto, i ne kršćanski. I ne dopustite to sebi. Čuvajte svoje dostojanstvo. Naše vrijeme je dragocjeno. Ne može se platiti u nijednoj valuti jer je svaki tren neprocjenjiv. No živimo u takvom nakaradnom svijetu. Svijetu bez duše. Svijetu koji je samo važna vanjština. Pomodni trenutak koji iz praznine samo vodi u još veću prazninu.
Mnogi oko Krista sakupljali su se da bi ga upoznali. Njihovo poznavanje bilo je proračunato. Zamislite koliko je strpljenja bilo potrebno onima koji su pomno pratili što Isus govori. Što naučava. S kim se druži. Koga liječi i u koji dan. Zapravo je cijelo vrijeme bio pod prismotrom. Ali ne iz ljudske dobrote. Oni su odrađivali svoj dio. Sjedili i čekali kako će ga uhvatiti u riječi. Danas je to u ovom društvu sveprisutno. Tako djeca snimaju učitelje. Čekaju se trenutci koji kompromitiraju. Čak su danas prisutne i neke nove aplikacije koje potiču na prismotru. Jer državni organi ne mogu sve pohvatati. Jer toliko je tih prisluškivanja da je od sad potrebna i pomoć građana. Isus u svemu tome ne da se smesti. On nosi i vjerno propovijeda istinu radosne vijesti. On donosi dostojanstvo koje nam je oduzeto i stavlja nas u ljubav Očevog milosrđa. „Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ Ne dopustimo da naš susret sa Isusom bude ometan ikakvom tehnikom. Jer lice koje je ispred tebe želi te osloboditi od svake navezanosti. To lice vraća tvoje dostojanstvo čovještva kroz poštovanje. Oplemenite svoje susrete. Posvetite se ljudima koje volite potpuno. Tehnologija zaglupljuje i zatvara nas u čudne imaginarne utopijske svjetove koji nisu život. Slušajte Božju riječ i živite od bogatstva miline i utjehe koja izlazi iz Božjih usta.
don Damir Bistrić
