Žrtva se izbjegava. Uzima se kao nešto nepovoljno, loše, nešto što se mora izbjegavati jer remeti hedonističko shvaćanje života koje se propagira u društvu koje teži konzumaciji u svakom pogledu.
Žrtva se ne shvaća kao prilika za izgradnju kvalitetne linije života nego kao nešto što je svojstveno mučenicima, monasima, ljudima koji su u narodu poznati kao takvi ljudi koji su svi u tom nekom tzv. čudnom, drugom svijetu. Ovo stajalište sve je više popularno u modernističkom vremenu u kojem se ne propagira Božje nego uspjeh na svjetskoj razini. Zaboravlja se da je ta razina izvanjska, a samim time i površna jer ima krive temelje. Temelje koji su propadljivi i prolazni, temelje koji nisu u znaku nečeg trajnijeg nego opstaju na principu sadašnjeg trenutka. Trenutka koji je opasnost da bi čovjek duhovno rastao. Zaboravlja se da je za sve što je dobro i vrijedno potreban trud. Pitanje je samo vidi li se duhovna stvarnost kao dobra i čovjeku potrebna. Potrebna je volja za spoznajom duhovnih vrijednosti, ali izvanredna kršćanska opcija putem Isusa Krista vidljiva je upravo u situaciji kada čovjek želi Bogu dati mjesto koje mu i pripada. Prvo. Bog izlazi ususret čovjeku. Isus Krist je put koji vodi do Boga. Zbog Isusa kršćanin je kršćanin.
Kršćanin se ima čemu nadati. Ništa bez Isusa Krista. Isus Krist je tvoj put koji žrtvu ne prikazuje kao nešto nepoželjno nego kao opciju koja ti nudi da postaneš vrhunska osoba. On ne nudi laka rješenja, ali isto tako ne nudi nešto što sam nije prošao. Bio je ograničen zemaljskim prostorom baš kao i svi drugi ljudi. Paradoksalno, Isus se daje ograničiti da ovu zemlju uputi na Oca. Na jedinog pravog Boga koji daje sve kako bi pridobio čovjeka na svoju stranu. Otac žrtvuje sigurnost egzistencije Sina koju ima odvijeka. Po uzoru na takvog Boga kršćanin je pozvan žrtvovati se, ne samo za Boga nego i za druge. Žrtva koja ne poznaje granice. Žrtva koja se daje za drugoga. To je Kristova žrtva. To je žrtva koju je teško živjeti u svijetu punom nepravde, u svijetu u kojem se svatko bori za svoje izbore, u svijetu u kojem svatko očekuje najbolje za sebe i sebi izabrane. Prioriteti koje suvremeni čovjek slijedi naprosto se ne slažu sa žrtvenim manirima kršćanstva.
Živjeti istinsko kršćanstvo nije lako, ali je jedino isplativo jer će jedino kršćanstvo na kraju vremena imati smisla. Za sve ono što čovjek trči u vremenu u kojem je po Božjoj volji i namisli utjelovljen doći će do svog kraja. Jedino što će ostati biti će čovjekova osobnost i specifična duhovna dimenzija svojstvena isključivo čovjeku. Poštovani čitatelju, hoćemo li dopustiti da nas varava vremenita dobra odvuku od pravog života i otruju osobnost koju je Bog dao da njome proslavljamo Njega? Hoćemo li dopustiti da nas odvuku od načina života od kojeg svijet modernog doba zazire jer je to način žrtvenog prosperiteta naizvrsnije viđen na Golgoti prije 2000 god.?
Sandra Čukelj
