Pitanje koje je Isus postavio čovjeku koji je 38 godina bio paraliziran glasilo je: “Želiš li ozdraviti?” Ovako postavljeno pitanje iznenađuje i izaziva nas da malo dublje proniknemo u smisao toga pitanja. Zar nije jasno da čovjek koji je 38 godina bio bolestan zaista želi ozdraviti? Na prvi pogled, tako izgleda. Međutim, očito je da je Isus imao razloga da ovom čovjeku postavi baš takvo pitanje.
Paraliziranom bolesniku trebalo je najprije ozdraviti paraliziranu volju pa tek onda paralizirano tijelo. Naime, po svemu sudeći, ovaj čovjek, negdje u nesvjesnom dijelu svoje osobnosti, zapravo nije želio ozdraviti. Neki ljudi nisu zdravi i ne osjećaju se dobro, ako nisu bolesni. Ovaj je čovjek živio u jednom velikom konfliktu. Svjesno je želio ozdravljenje, ali zbog nekih infantilnih i iracionalnih razloga on je želio ostati paraliziran kako bi na taj način lakše mogla biti zadovoljena njegova potreba ovisnosti o drugima. Ovaj čovjek se bojao samostalnosti i slobode. On se silno bojao promjene.
Zato je trebalo najprije ozdraviti njegovu volju, odnosno, trebalo ga je najprije dovesti do toga da bar donekle uvidi svoju ovisnost i da je zaželi nadvladati. Čovjek svojim pristankom oblikuje svoj život. Da mogne ozdraviti ovaj je čovjek trebao pristati na to da Isus izliječi njegovu volju. “Želiš li ozdraviti?” – to je u stvari temeljno pitanje svake terapije: one psihološke kao i duhovne. Htijenje je osnovni preduvjet za svako ozdravljenje. To vrijedi napose za duhovnu, odnosno dušobrižničku terapiju: Želiš li biti oslobođen? Želiš li se obratiti? Smiješ li biti drukčiji? Imaš li hrabrosti biti novi čovjek?
Jedan od najčešćih razloga zašto se ljudi boje promjene i obraćenja leži u strahu od zahtjevnog života obraćenog čovjeka. Bojimo se odgovornosti i poziva na još veću svetost. Naime, sve to doživljava čovjek koji istinski zaželi promjenu svoga života. Isus kao najbolji liječnik duše i tijela bezuvjetno nastoji pokrenuti čovjekovu volju za promjenom. Cilj je njegove dušobrižničke terapije promjena cijelog čovjeka. Tko želi zaista ozdraviti, taj ne može zaobići proces promjene i temeljnog obraćenja. Poznato je da se neurotičan čovjek boji promjene kao smrti. Zato nije čudo da ima puno onih koji bježe od slobode, jer je sloboda zahtjevna.
Isusova se dušobrižnička terapija zasniva na dva glavna čimbenika. To su: 1. Oproštenje grijeha i krivnje, što vodi pomirenju s Bogom i 2. Poticanje volje za obraćenjem, za promjenom cijelog čovjeka, a time i izlječenjem bolesne volje. U procesu promjene volje, zbiva se prava tajna čovjekova sazrijevanja i obraćenja. Da bi došlo do tog procesa izlječenja volje dobro nam dođu razne nevolje. “Nevolja gola najbolja škola” kaže narodna mudrost. Križ je optimalna frustracija koja pridonosi našem sazrijevanju. Kad se čovjek nađe u nevolji, on osjeti u sebi potrebu da se mijenja. Bez potrebe jedva se što želi i može promijeniti. Pitanje je samo koliko smo mudri da se okoristimo vlastitom nevoljom, patnjom, bolešću, jednom riječju svojim križem? Problem je u tome što za svoje križeve najčešće optužujemo druge: Boga ili ljude, a u tom slučaju ništa ne možemo naučiti od svoje nevolje. Umjesto da optužimo sebe, pogledamo istini u lice, mi prebacujemo svoju krivnju na drugoga. I paralizirani čovjek kod ribnjaka Bethezde, na svojevrstan je način optuživao druge za svoju nevolju. On kaže: “Nemam čovjeka”, nemam nikoga da bi me stavio u vodu. Međutim, Isus ne prihvaća takvo njegovo jadikovanje, nego mu upućuje spasonosni zahtjev: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”.
Isusovo pitanje: “Želiš li ozdraviti?” upućeno je svima nama. A kako ozdravljenja nema bez promjene, ovo pitanje onda glasi: “Želiš li se promijeniti, želiš li se obratiti?” Smiješ li biti drukčiji, smiješ li biti novi čovjek?
Mijo Nikić, DI, Izvor: Glasniku Srca Isusova i Marijina, listopad 2014.
