Čovjek koji želi sam sebe shvatiti treba se približiti Kristu, ali u tom približavanju sustiže ga zahtjev…
Ti ne možeš više biti u poziciji u kojoj si bio ako želiš ući u prostor Božji. To doživljava i Mojsije približavajući se čudesnom prizoru vatre, usplamtjelog grma koji gori a ne sagorijeva.
Treba se izuti, ne možeš više nakon toga ostati u svojoj obući!
Ući u prostor Božje svetosti zahtijeva korjenitu promjenu od čovjeka. To znači, nije moguće ostati tek u poziciji znatiželjnog motrenja prizora, nego mu treba dopustiti da nas iznutra zahvati. To postaje posve novo stanje, novo iskustvo Boga koji je prisutan, kojemu je stalo do čovjeka, kojemu nije svejedno što se događa s čovjekom. Čovjek dakle ako želi shvatiti sebe mora ući u prostor Božji napuštajući poziciju znatiželje. Treba se naime aktivno uključiti u djelo Božje brige za čovjeka, za narod. Bog čuje patnju naroda, ali za njegov spas želi upotrijebiti moju i tvoju spremnost da izujemo svoju obuću (obuću sebičnosti, nezainteresiranosti …) i primimo onu koju Bog daje (obuću nesebičnosti, sebedarja, požrtvovnosti za braću i sestre u nevolji). Za primiti Božju obuću potrebna je prethodna spremnost za temeljito obraćenje srca, za potpuni životni zaokret…
To novo stanje za nas je kad smo dopustili Bogu da nam obuje svoju obuću.
Bog nas suočava…
Susret s Bogom uvijek je i suočavanje s vlastitom krizom od čijeg rješenja smo bježali (možda i godinama). BOG NAS SUOČAVA, a onda nas priprema na njeno rješenje, koje često nije rješenje samo za sebe nego i za mnoge druge… Tako rješenje za Mojsijevu krizu (bijeg i strah) u izloženosti Božjoj vatri postat će i rješenje za izlazak naroda iz ropstva.
Božja vatra ne staje nikad na jednom srcu, ali joj je potrebno spremno srce koje će je primiti i prenijeti drugima.
Privučeni Kristom da bismo bili plodni…
Oni koji su privučeni Kristom imaju tu posebnu zadaću od njega. Njegova riječ, on sam, za nas je vatra grma koji je privukao Mojsija. On nam ne dozvoljava zvati se njegovim a ostati na razini onih koji su samo znatiželjni. Motritelji Krista ne mogu biti takvi površni tipovi koji umjesto radosne vijesti prenose žalosne vijesti, i koji su na takvoj bijednoj duhovnoj razini (iz vlastite obuće) da ni samoga Krista ne štede takvih vijesti. U evanđelju Isus širiteljima takvih vijesti upućuje vrlo ozbiljne i upozoravajuće riječi: “… ako se ne obratite svi ćete tako propasti.” S tim upozorenjem povezana je i prispodoba o smokvi koja već tri godine ne donosi roda i gospodar naređuje slugi da je posiječe kako više ne bi tako neplodna iscrpljivala zemlju. Sluga kod gospodara posreduje za smokvu da je poštedi još jednu godinu…
Neplodna smokva je govor o Božjem Milosrđu, ali i upozorenje svima koji zloupotrebljavaju Božju dobrotu…
Milosrđe Božje nam je na raspolaganju svaki dan, ali ako mi ne izvučemo iz svega pouku za svoj život i ostanemo i dalje zatvoreni u svoju sebičnost tada će zasigurno nastupiti i Božja pravda za sve one koji su toliko prilike imali, i toliko toga primili, a ipak su unatoč svemu ostali neplodni… O tome nam možda najviše govori upravo ova proglašena godina milosrđa, jer Božji sluge ove godine još jednom posebno rade oko okopavanja i gnojenja smokve. To nam govori i upućuje nas na potrebu temeljitog rada na sebi, na temeljitoj promjeni života, na raskidu sa svim onim što nas vodi u propast… Godina milosrđa može se shvatiti i kao ova godina darovane prilike smokvi da konačno donese rod, jer ako ga ni nakon toga ne donese tada će je posjeći. Tako, da se ne bismo zadržali samo na izrazu Božje milosrđe, trebamo znati da ukoliko ne iskoristimo odmah to darovano milosrdno vrijeme morat ćemo se na kraju suočiti i s Božjom pravdom…
Milosrdni Isuse koji si nam u svojoj žrtvi dao tolike prilike, koji nas po svojim sakramentima uvijek iznova okopavaš i opskrbljuješ potrebnih hranjivom, potakni naša srca na obraćenje kako bismo donijeli obilan rod zahvalnosti i dobrih dijela…
Petar Galić, OP, Izvor: http://www.quovadiscroatia.com
