Još u svome djetinjstvu čuo sam kako se moja majka moli Duhu Svetomu na početku večernjih obiteljskih molitvi koje bi trajale sat do sat i pol. Kasnije, u sjemeništu bila je uobičajena molitva ili himan Duhu Svetomu na početku nastave i važnijih događaja. To je sve što sam u prošlosti znao o Duhu Svetomu.
Čak ni na predavanju iz teologije nije bilo poduke niti teza o Duhu Svetomu. Naravno da sam znao iz katekizma da je Duh Sveti treća božanska osoba Svetog Trojstva i da On daje milosti u našim životima. Ali nisam nikada imao iskustvo Duha Svetoga, dok ga nisam primio po moćnoj molitvi jednoga mladića. Nakon moga zaređenja za svećenika 23. travnja 1973. radio sam u misijama Visakhapatnama otprilike godinu dana, nakon čega sam imenovan profesorom na S.F.S. sjemeništu Ettumanoor u Kerali. Za vrijeme studija žarko sam želio da postanem profesor na fakultetu ili u sjemeništu, što je ugodan i častan položaj u svećeničkom životu. Nisam nikada mogao zamisliti da ću lutati od mjesta do mjesta, noseći se s različitim situacijama, ljudima kulturama i hranom. U sebi sam tražio udobnost i sigurnost sretnog života. U američkom magazinu ‘New Covenant’ (Novi Savez) 1975. slučajno sam pročitao članak o ozdravljenjima i o daru jezika. Nisam mogao vjerovati da su tih dana ljudi ozdravljali molitvom i vjerom. Izrugivao sam dar jezika govoreći da to mora biti histerično plakanje žena. Moj je um bio ispunjen ohološću moga poznavanja filozofije i psihologije. Tada sam čuo za karizmatski seminar u Poona na sjeveru Indije. Zajedno s jednim starijim svećenikom iz moje kongregacije posjetio sam seminar na kome je propovijedao o. James d’Souza. Bio je snažan propovjednik i dobar pjevač. Svidjelo mi se njegovo propovijedanje i njegovo pjevanje. Budući da se nisam osjećao bolesnim, nisam išao na molitvu ozdravljenja. Dobro sam se ispovjedio i slijedio sam sve upute propovjednika, kao što su podizanje ruku i pljeskanje. Kada je govorio o daru jezika i ostalim karizmama, mislio sam da one nisu za mene nego za tzv. duhovnu elitu. Na dan krštenja u Duhu Svetomu dobro sam se pripremio i sjeo sam na stola zajedno s ostalim sudionicima. Tijekom polaganja ruku nisam osjetio ništa posebno.
Dok je nada mnom molio, svećenik je rekao:’James, ti ćeš jednoga dana biti karizmatski propovjednik’, čuvši to, glasno sam se nasmijao i rekao’ nikad, nikad’. Ne samo da nisam mogao prihvatiti čudno ponašanje karizmatika, već sam oduvijek bio pred drugima plašljiv. Tijekom školskih dana i kasnije u sjemeništu, nisam mogao održati govor. Čak i nakon moga ređenja, za propovjedaonicom sam bio potpuni promašaj. Još se dobro sjećam što mi se dogodilo na mojoj prvoj propovijedi. Nakon ređenja, nerado sam prihvatio da idućeg dana predvodim nedjeljnu Svetu Misu i da na njoj propovijedam. Kod kuće sam pripremio nekoliko bilješki o Evanđelju toga dana i stavio ih u korice moje nove Biblije. Nije bio problem predvoditi Misu jer bih tada gledao u misal i izgovarao molitve, dok bih drugi puta zatvarao oči, bojeći se gledati u ljude. Nakon čitanja Evanđelja, usmjerio sam svoj pogled na ulazna vrata na kraju crkve i počeo sam tražiti papir koji sam stavio u korice Biblije. Postao sam tako nervozan i preplašen da sam zaboravio jesam li ih stavio na lijevu ili desnu stranu Biblije. Bojao sam se odvojiti pogled s vrata i pogledati u Bibliju, jer sam mislio da bih tako mogao vidjeti ljude i od treme čak i pasti. Već sam se znojio i tresao. Pokušao sam se nekoliko puta obratiti vjernicima u crkvi govoreći,’dragi moji, dragi moji,..’. Nisam mogao izgovoriti niti jednu rečenicu. Nakon što je proteklo nekoliko minuta, vidjevši me jadnoga, župnik je prošaptao kroz prozor: ‘Dosta s propovijedanjem, sada možeš nastaviti s Misom’ Nastavio sam Misu kao ispuhani balon, pun srama i samosažaljenja. Bio sam siguran da su se ljudi smijali i da su sažalijevali ovog plašljivog mladog svećenika. Nakon Mise, kada sam došao u sakristiju svećenik je rekao:’On je misionar sv. Franje Saleškog, o čemu će on propovijedati!’ To je razlog zašto sam se nasmijao kada mi je o. James d’Souza rekao da ću biti propovjednik. Ali to je bilo proroštvo! Posljednjih 25 godina svoga života, proveo sam propovijedajući širom svijeta.
Posljednjeg dana seminara, svi su svjedočili o izlječenjima, iskustvu proroštva, vizija, jezika i slično. No, ja nisam imao nikakvo svjedočanstvo. Mnogi su imali iskustvo susreta s Isusom ili su ga čuli kako im govori. Bio sam tužan i optuživao sam sebe zbog svoga ponosa radi kojega se nisam potpuno otvorio na seminaru, ne predajući se nadahnućima Duha Svetoga. Možda sam u tom trenutku u dubini svoga srca počeo žeđati i žudjeti za Duhom. Mnogi su me prijatelji znatiželjno pitali o onome što sam primio na seminaru, ali im nisam mogao dati točan odgovor. Tjedan dana nakon seminara, ozbiljno sam se razbolio, prvi put u mom životu. Bio sam u dvije bolnice duže od četiri mjeseca. Postao sam slab i blijed. Zbog bolova u želucu nisam mogao jesti. Imao sam oštre bolove u leđima, čak sam povraćao tablete koje su mi davali. Nisam mogao služiti Svetu Misu stojeći, nego bih pomoću drugih svećenika služio u krevetu. Mnogi su, vidjevši me u jakim bolovima, mislili da neću preživjeti. Napokon su moju bolest dijagnosticirali kao tuberkulozu bubrega, zajedno s kamencima i upalom. Trebao sam primiti 90 injekcija i još dvije godine uzimati tablete protiv TBC-a. Doktor je predložio operaciju nakon 90 dana injekcija.
Sedmog dana od početka tretmana, dogodilo se nešto prekrasno u mom životu, što je u potpunosti promijenilo čitav moj život. Poslijepodne, nakon mog uobičajenog odmora, razgovarao sam sa svoga kreveta s dvije sestre koje su mi došle u posjetu. Iznenada mladić od dvadesetak godina krenuo je prema meni i pitao’ Oče, hoćete li da molim nad Vama za vaše ozdravljenje?’ U to vrijeme karizmatska obnova nije bila poznata ni proširena u Kerali, pa čak ni svećenici nisu molili molitve za ozdravljenje. Ali pentekostalci su molili za iscjeljenje. Kao katolički svećenik nisam htio da na mene, svećenika, ruke polaže pentekostalac. Kada sam ga zatražio da se predstavi, rekao je da je tek prije osam mjeseci upoznao Gospodina i primio krštenje i da je obdaren mnogim karizmama Duha Svetoga. Nisam mogao vjerovati da mu je Duh rekao tijekom vožnje u autobusu da dođe i pomoli se nada mnom u bolnici. Nikada se prije nismo poznavali. Nije čekao na moje dopuštenje da položi ruke, završivši svoje svjedočanstvo, položio je svoje ruke na moju glavu i počeo moliti. Molio je: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, pošalji sada svoga Sina Isusa, ovome svećeniku koji boluje od tuberkuloze bubrega, bubrežnog kamenca i upale i povrati mu potpuno zdravlje tijela i duše. Tada mi je sinulo da je mogao vidjeti moj bolnički karton s izvještajem o mojoj bolesti. Nisam znao da je u molitvi koristio dar spoznanja. Nekoliko puta je viknuo hvale Bogu, a nekoliko je puta molio u jezicima. Osjetio sam neku snagu kako teče iz njegovih ruku prema meni. Tada sam upoznao snagu slavljenja i glasne molitve.
Na seminaru su mi smetale bučne molitve s glasnim slavljenjem. Iznenada sam se sjetio slijepog prosjaka Bartimeja. Glasno je molio: ‘Sine Davidov, smiluj mi se!’ Iako su ga učenici pokušali utišati, on je još jače zazivao. Tada ga je Isus dozvao k sebi i ispunio mu je želju. Govor iz usta je doista i izraz srca! Glasne i intenzivne riječi iz usta su iskreno izlijevanje velike želje i vjere duše.
‘Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se diže i on me čuje'(Ps. 77,1). U vrijeme prvih progona, apostoli su podigli svoj glas Bogu i molili su. Njihova je molitva bila toliko snažna, da se stresla kuća u kojoj su se sakupili (v. Dj. 4, 24- 31). Odmah sam ozdravio od nepovjerenja u glasnu molitvu i započeo sam s njim također moliti i glasno slaviti.
Tada je mladić počeo drugačije moliti, usmjeravajući svoju molitvu na moju nutrinu kakva je bila u prošlosti. Molio je:’Gospodine, ovo je dobar svećenik, ali ne miže propovijedati Tvoje Evanđelje, jer je vrlo sramežljiv i plašljiv, a čemu je uzrok kompleks manje vrijednosti koji je razvio u svome ranom djetinjstvu. Osjećao se odbačenim i diskriminiran između ostale petero djece s kojima je odrastao. Njegova mlada majka udovica, imala je mnogo problema u podizanju djece. Kako je bio vrlo debeo i mnogo veći od ostalih, njegova su ga braća zadirkivala zovući ga ‘Debeljko’. Prijatelji u školi zvali su ga ‘Crni’ zbog njegove boje, pa je zbog tog bio vrlo izranjen u svom ranom djetinjstvu. U svom srcu mnogima zamjera, Gospodine, Duše Sveti uzmi sve njegove unutarnje rane, i neopraštanja i daj mu novu nutrinu. Oslobodi ga od svih njegovih vezanosti i sila tame. O, Duše Sveti ispuni njegovo srce svojom ljubavlju! Bio sam iznenađen njegovom molitvom. On je rezao moju nutrinu na dijelove snagom Riječi Božje (v. Heb, 4-12). Sve što je rekao o mom životu bilo je istinito. Znao sam da ovo što mi je rekao nije moglo pisati u bolničkom kartonu. On je čitao karton od Duha Svetoga! U suzama sam se sjetio što je Isus rekao: ‘Slavim Te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si to sakrio od mudrih, a objavio malenima.’ Ponovo sam plakao zbog svoga ponosa, posebno onog intelektualnoga. Osjetio sam se tako jadan u svom naučenom znanju kojim sam mjerio i ograničavao nemjerljivu i neograničenu mudrost i ljubav Božju. Shvatio sam da je ovaj mladić, novoobraćenik, nanovo rođen u Duhu, dok sam ja, tradicionalni katolik, zaređeni svećenik, ostao u tijelu. Počinjao sam shvaćati da što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, i što nije ušlo u ljudsko srce, to je pripravio Bog onima koji ga ljube, nama je to Bog objavio po Duhu jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje. (usp. 1 Kor 2,9-10).
Osjetio sam kako žive voda teku kroz mene i oslobađaju me. Osjetio sam neku snagu koja teče kroz mene. Osjetio sam toplinu u trbuhu i otraga u dijelu bubrega. Vjerovao sam da me Gospodin ozdravlja. Prihvatio sam ozdravljenje i slavio Isusa.
U isto vrijeme, pitao sam se u strahu hoće li ovaj čovjek, koji je vidio kroz mene skroz na skroz, progovoriti pred ove dvije sestre i o mojim skrivenim grijesima. Tada je molio:
Isuse, ti si ga pozvao na svećeništvo, ali ti on prikazuje Mise nečistog srca i nečistih ruku. Sjetio sam se riječi proroka Malahije i one su mi počele pokazivati ono što nije sveto u mome svećeništvu. ‘O svećenici koji Ime moje prezirete prinoseći oskvrnjen prinos na Oltar'(usp. Mal 1,6-7)
Nastavio je molitvu govoreći: Ovaj svećenik mnogima ne oprašta, daj mu milost da oprosti drugima i operi ga u svojoj Predragocjenoj Krvi i daj mu srce bjelje od snijega (v. Iz 1,18). Sada je već i meni samom Duh Sveti upućivao na moje grijehe (v. Jr 16,18). Nisam znao da je mladić izašao iz sobe sa sestrama da moli nad drugima. Vidio sam pred sobom bijeli komad papira na kojemu su jasno bili ispisani svi moji grijesi, grijesi koje sam ispovjedio i oni koje sam zbog straha ili srama na ispovijedi skrivao. Jasno sam vidio ljude kojima još nisam oprostio i s kojima se još nisam pomirio u svome srcu. Vidio sam svoje srce koje je pokriveno i zatamnjeno velom loših navika i paučinom neiskrenosti. Spoznaja da primanje pričesti u nečisto srce donosi osudu (v. 1 Kor 11,27) dovodila je moju savjest u duboku krizu. Od doba tinejdžerstva, imao sam duboko ukorijenjenu lošu naviku. Čak su mi i ruke bile natopljene smradom dima. U suzama sam progovorio:’Gospodine, ne mogu se osloboditi ovih loših navika. Ja sam bespomoćan. Ne mogu nastaviti kao sveti svećenik.’ Počeo sam u suzama zapomagati Gospodinu, vjerojatno prvi put u svome životu. Bio sam potpuno zbunjen, razmišljajući da li da i dalje budem svećenik. Duh u meni, govorio je da ako i dalje ostanem, trebam biti sveti svećenik, drugačija osoba. Znao sam da Otac nije prihvatio moje mise koje sam služio u prošlosti i da nije čuo ni jednu moju molitvu. Kada sam prilazio oltaru, trebao sam oprostiti i pomiriti se (v. Mt 5,23). Trebao sam oprostiti drugima zato da bi moje molitve bile uslišane (v. Mk 11,25).
Mislio sam da sam jadno biće, posve izgubljen. Bio sam u potpunom mraku, ispunjen sumnjom i zbunjenošću. Mislio sam da sa svojim svećeništvom varam Boga i druge. Molio sam bespomoćan:’Gospodine, smiluj se meni grešniku!’
Moj Gospodin Bog me nije napustio u mome očaju. Prvi put u svom životu, vidio sam uskrsloga Gospodina kako dolazi u svjetlu prema meni. Lice mu je blistalo, Njegova je bijela odjeća svjetlucala. Okruživalo ga je mnogo anđela. Mogao sam čuti melodioznu glazbu anđela. Zagrlio me je; postao sam pred Njim vrlo malen. Govorio mi je vrlo jasno:’James ti si zauvijek moj svećenik. Čak i kada sam začet u utrobi moje Majke Marije bio si tamo kao svećenik, sudjelujući u mome vječnom svećenstvu. Opraštam ti sve tvoje grijehe i činim te posve novim. Bilo je to za mene veliko otkriće, da sam bio u Njegovom Tijelu kad je uzeo ljudski oblik. Marija je postala moja majka mnogo prije nego što ju je Isus ostavio čovječanstvu s križa, rekavši:’Evo ti majke!’ Doista sam osjetio blizinu Majke Marije, osjetio sam se utješenim i izliječenim u Njezinom krilu, iako je nisam vidio. Nemam riječi da opišem moja iskustva u ovoj ekstazi koja je trajala više od tri i pol sata. Gospodin mi je rekao da napravim dobru životnu ispovijed. Uputio me je da odem i izmirim se s onima koji s kojima sam imao loše odnose. Tijekom moga dugog boravka u sjemeništu ili novicijatu, nisam ni jednom imao iskustvo susreta s Isusom u molitvi, niti sam čuo Njegov slatki glas premda su me upravitelj sjemeništa i moj duhovnik pokušavali naučiti kontemplaciji u molitvi. Sad znam da molitve i kontemplacija nisu nešto što se može postići, već ono što se može primiti samo kao potpuni dar Duha.
Probudio sam se iz svoga lijepog sna kada je med. sestra zazvala moje ime.
Stajala je ispred mene s injekcijama i tabletama. Sa srcem ispunjenim radošću, rekao sam joj da sam imao duboko iskustvo Isusova dodira i da sam ozdravio. Kada je napustila sobu, slavio sam Gospodina čudnim glasom, osjećao sam se kao da su mi uzeli moj govor i riječi, a Duh Sveti dao mi je drugi govor i riječi kojih mi je značenje bilo sasvim nerazumljivo. Sam dar, dar jezika koji nisam želio dao mi je sam Gospodin. Zaista sam pokušao shvatiti zajedno sa svim svetima, da je tu širina, duljina, visina i dubina i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, da budemo ispunjeni do sve punine, koja dolazi od Boga (usp. Ef.3,18). Nakon nekog vremena, došao je doktor koji je dijagnosticirao moju bolest i prepisao mi lijekove i prekorio me je što nisam ih nisam uzeo. Rekao mi je:’ Oče , vi ste svećenik, i ja vjerujem da imate razbora i znanja, zar mislite da ste izliječeni molitvom novo obraćenog mladića?. Ako ne uzmete lijekove, vratit će te se na staro stanje. Rekao sam: ‘Oprostite doktore, ja ću uzeti lijekove , ali ja vjerujem da sam izliječen.’ Uzeo sam tablete, dao se nagovoriti na injekciju, znajući da su doktor i lijekovi u planu Gospodnjem i da ću ih nastaviti uzimati dok mi On drugačije ne kaže (v. Sir 38 1-2).
Bio sam radostan i sretan. Počeo sam pričati promatračima i sestrama o mome ozdravljenju. Čitavu sam noć proveo bez pilula u dubokom, čvrstom snu. Otkako sam imao problema s bubregom nisam mogao zaspati bez sedativa. Ustao sam u četiri ujutro kao da me je netko probudio. To je sigurno bio Gospodin (od toga dana redovito molim svoju osobnu molitvu u četiri sata u jutro) Sjeo sam na stolac i molio sam više od sat i pol i imao sam još i jače doživljaje nego prethodni dan. U toj molitvi, Gospodin je stavio svoju mudrost u moja usta, i dao mi je snagu da propovijedam Njegovo Kraljevstvo, naredio mi je da dam ostavku na mjesto profesora u sjemeništu i da idem propovijedati. Nakon molitve proveo sam jedan sat u šetnji. Do prethodnog dana, nisam sam mogao ustati iz kreveta i hodati po sobi. Nakon tuširanja, otišao sam u Kapelicu gdje sam služio misu pred više od sto i pedeset ljudi. Čitanje Evanđelja, bilo je 19. poglavlje sv. Luke, priča o Zakeju. Bez ikakve prethodne pripreme, oslanjajući se u potpunosti na Duha Svetoga, propovijedao sam osamnaest minuta, uz to gledajući lica ljudi. Osjećao sam se potpuno oslobođen od tereta i spona straha te kompleksa manje vrijednosti. Posebno sam se osjećao blisko s onima koji su bili na Misi. Mogao sam u svakoga pogledati slobodno i s ljubavlju, osjetivši da mi je svako od njih brat i sestra. Nakon Mise, primijetivši promjenu u mome ponašanju, doktor je naredio da se ponove svi laboratorijski testovi. Zatim me pozvao u svoju sobu, pokazao mi je stare i nove nalaze liječničkih testova, potvrdio da su moji bubrezi u potpunosti ozdravili i da mogu prestati uzimati lijekove te me otpustio iz bolnice. Ne znam kako da objasnim radost koju sam osjetio u tom trenutku. Rekao sam:’Slavimo Gospodina!’ zagrlio doktora i napustio bolnicu.
Izašao sam iz bolnice kao novi čovjek s novim odlukama i odlučnošću. Odlučio sam da ću živjeti samo za Isusa i da ću propovijedati Njegovo Kraljevstvo. Napustio sam svoj posao i krenuo propovijedati nakon četrdeset dana posta i molitve. Od 17. veljače 1976. kada sam održao svoj prvi karizmatski seminar, vjerojatno prvi koji je ikada propovijedan u Malayamu Kerali pa sve do sada, propovijedam samo Njegovu Riječ. Moji dragi nadređeni, su mi ponudili nekoliko prilika da odem u Njemačku ili u Rim da doktoriram, ali sam odbio jer mi je Duh Sveti rekao:’Ja sam ti dovoljan!’ ‘Nitko tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za Kraljevstvo Božje!'(Lk, 9,62). Tijekom moga školovanja u sjemeništu, doista sam žudio da odem u inozemstvo na studije. Hvala Bogu, Bog mi je sada ispunio želju time što sada stalno u inozemstvu propovijedam, Njegovo Kraljevstvo. Kako je velika istina u tome kada ostavimo radi Gospodina bilo koju svjetovnu želju, On nam je stostruko nadoknadi. Istina je da me Isus upotrijebio da mu sagradim kuću molitve u Athirampuzha, Kerala, poznatu kao Charis Bhavan. Propovijedajući na seminarima, konvencijama i službama ozdravljanja susreo sam se s više protivnih strana i progona, ali me tješila i jačala Riječ Gospodnja da će svatko tko želi živjeti pobožno biti progonjen (v. 2Tim 3,12). I znam da svi darovi i sva snaga dani meni, slabom biću, su Božja snaga: “To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.” (2Kor. 4,7).
I ja ću sa sv. Pavlom reći da sve mogu u onome koji me jača (Fil 4,13). Njegova se snaga manifestirala u vremenima, moje otmice, i mojih zatvaranja, u muslimanskom svijetu arapskih zemalja i u uvredama i nerazumijevanjima od strane mojih nadređenih i prijatelja. Završavam svoje svjedočanstvo riječima sv. Petra: ‘ Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa što neobično. Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva.’ 1 Pt,4, 12-14
otac James Manjackal
