Je li istina da potomci plaćaju za zla koja su počinili njihovi roditelji?
Nitko nije odgovoran za grijehe svojih predaka, ali je istina da novi naraštaj može trpjeti od posljedica zla koje su počinili njegovi stariji. Isto tako, nitko nije zaslužan za dobro koje su učinili njegovi preci, a može uživati plodove toga dobra. Ali, uzalud je na to pitanje primjenjivati bilo kakvu računicu i tražiti tko zbog čega trpi.
Kad su o jednom slijepcu ljudi Isusa pitali je li sagriješio on ili njegovi roditelji, Isus je odgovorio: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se očituju djela Božja« (Iv 9, 2). U spomenutom slučaju Božje se je djelo pokazalo tako što je Isus tom slijepcu od rođenja čudesno dao da progleda. Redovito se pak u svakoj ljudskoj patnji pokazuje Božje djelo kad patnik trpi ne gubeći pouzdanje u Boga, prihvaćajući svoju patnju kao sudjelovanje u spasiteljskoj muci Isusovoj. Tko to u vjeri i molitvi doživljava, zna o čemu je riječ. Ali, neprilično je i neukusno ičiju patnju mjeriti tim ili bilo kojim drugim mjerilom.
Vjernik nastoji svoju patnju tako nositi, a svakom drugom pomagati da što manje trpi. To očito proizlazi i iz spomenutog mjesta u Ivanovu evanđelju. Isus se nije htio upuštati u raspravu o tome zašto baš ovaj ili onaj čovjek trpi, nije želio o tome razvijati nikakvu teoriju, nego nas je htio uputiti da patnju koliko je moguće izbjegavamo, gdje god je moguće da je ublažujemo i liječimo, a kad treba ipak trpjeti, da trpimo na njegov način u otajstvenom zajedništvu s njegovom patnjom.
Izvor: www.glas-koncila.hr
