Kako izgleda jedan dan u životu školarca u Tanzaniji? Uz mnogo obveza, težina svakodnevice jedan je od razloga što naši mali afrički đaci brzo odrastu i postaju samostalni već od malih nogu.
Svako jutro već od 6:30 kolone dječice u plavobijelim uniformama slijevaju se u škole. Đaci dolaze u školu ranom zorom kako bi prije početka nastave zalili školski vrt i počistili dvorište.
Nastava počinje u 7:00 sati i traje do 12. 00. Zatim odlaze svojim kućama. Oni koji žive daleko od škole uglavnom ostaju ispred škole i čekaju početak nastave. Nastava ponovno počinje popodne u 14 sati i traje do 16. 30. Nakon završetka školskog dana, učenici odlaze po vodu kako bi počistili učionice i pripremili školske prostorije za sljedeći dan. Kućama odlaze tek iza 17 sati.
A kako izgleda nastava u afričkim školama? U razredima je prosječno 120 učenika i sjede po četvero u klupama za dvoje. S obzirom na broj đaka, teško je održati red i mir, pa učitelji nažalost često koriste štap za održavanje discipline. I to je jedna od težih stvari s kojima smo se suočili ovdje. Mnogo puta smo vidjeli kako učenici bivaju kažnjavani u školi. No ovdje je to nažalost uobičajena pojava, kako u školi, tako i kod kuće.
Dio školskog pribora učenicima ovdje su i kante za vodu s kojima dolaze u školu kako bi poslije nastave uzeli vodu na potoku i ponijeli je svojim kućama. Često smo im na putu pomogli ponijeti pune kante vode i uvjerili se koliko ih je teško nositi, osobito ako žive daleko od škole. Srijedom u svim školama nastava završava ranije kako bi učenici imali vremena oprati i osušiti svoje uniforme za sljedeći dan. Odjeću uglavnom peru na obližnjem kanalu i rasprostiru je na drveća kako bi se osušila.
Nakon završetka radnog dijela tjedna u školi, dolazi vikend, koji je za sve stanovnike Afrike također radni, pa tako i za djecu. Većina njih odlazi raditi na polja, svoja ili tuđa, gdje okopavaju, sade i beru povrće. To su uglavnom mboga, grah, kukuruz, riža, suncokret i šećerna trska. Trenutno je sezona šećerne trske, pa svakodnevno susrećemo skupine ljudi i djece kako nose na glavi ili voze na biciklu duge stabljike šećerne trske, koja je za djecu ovdje jedini slatkiš, pa često jedan komadić drže u ruci i grickaju na putu do kuće.
Čitajući sve ovo, mogli bi zamisliti tužna lica afričke djece. Ali tužno dječje lice ovdje se vrlo rijetko vidi. Susrećući ih na putu, u školi, ispred kuća, na potoku, doživljavamo toliko osmijeha, toliko dječje vike, radosti i igre. Ovdje učenici nas uče kako biti radostan zbog malih stvari kao što je jedan bombon ili olovka ili sama igra i crtanje u pijesku.
Jednog dana poslije nastave dva su učenika trčala za mnom pola puta do kuće da bi mi vratili olovke koje sam im dala u školi i rekli mi da sam ih zaboravila. Takvi doživljaji govore više od svake riječi.
Koliko god život afričkog đaka bio težak, ti mali ljudi su čuda koja te ohrabruju, motiviraju i usrećuju svaki put kad pomisliš kako si bespomoćan, kad pomisliš koliko je sve oko tebe tužno i kako ništa ne možeš promijeniti.
A ako samo jedan njihov osmijeh ima toliku moć da ti uljepša cijeli dan, koliko li onda ljudi svatko od nas može usrećiti svakodnevno…
I kao što pjesma kaže, osmijeh ne košta ništa, a vrijedi tako puno…
Nikolina, Izvor: http://zdenac.org/
