Kada se čovjeku posreći da nađe neko dobro radno mjesto koje ima perspektivu, ostavi sve druge ponude i prihvati se novog posla. Kada se ljudi iskreno raduju i žele podijeliti svoju radost zbog osobito važnog događaja u svome životu, onda im nije žao potrošiti sve svoje što imaju da bi mogli podijeliti svoju radost. Ljudi često riskiraju sve što imaju da bi se domogli nekog cilja.
I Isus govori tim rječnikom. Želi nam pomoći da se domognemo onog jedinog potrebnog, onog bitnog za naš život. Da bismo to mogli, potrebno je ostaviti sve, prodati sve, razdijeliti sve. Treba imati i slobodne ruke i slobodno srce da bismo mogli primiti neizrecivi dar.
Što je to jedino potrebno? To je mir duše koji se osjeća i stječe u čistoći savjesti, u težnji za pravednošću i istinom. To je sreća što je čovjek osjeća kada je drugoga usrećio, kada je nekoga pokraj sebe utješio i razveselio. To je onaj osjećaj povezan s evanđeoskim navještajem, kada čovjek mirne savjesti može reći da je uistinu radije podnio nepravdu nego je nanio drugome, da je radije prihvatio bol i žalost nego je drugome nanio. To jedino potrebno je nadalje ono unutarnje iskustvo po kojem čovjek osjeća da je sve slobodniji od sebičnosti i da svoj život daje za druge. To je nadalje onaj doživljaj što ga Isus daruje onima koji u svakom bližnjem, osobito u najmanjima prepoznaju crte njegova lica.To jedino potrebno je zapravo osoba. To je onaj, jedini potreban. To je Isus. A Isus nas želi i dalje uvoditi u nova i dublja iskustva.
Nismo sami. Netko u nama stanuje. U dubini mojeg ograničenog bića živi Božja prisutnost, a to je prisutnost koja nema granica. Mi je, ljudski govoreći, tek naslućujemo. Isus nam je objavljuje. To je prisutnost Boga koji nije sam, Boga koji je Trojstvo, tj. ljubav. S nama je Bog koji me u ljubavi nosi kao Otac; Bog Sin koji je uzeo na sebe ljudsko tijelo da mi otkrije svoju konkretnu ljubav; Bog Duh Sveti koji prožima sve tajne moga bića. U trenutku kada postanemo svjesni te prisutnosti Boga koji je jedan i koji je silno bogat u svojim osobama, tada nastupa prosvjetljenje, to je duhovska radost. Tada čovjek nadilazi svoje granice, nije više ograničen zemaljskim mjerilima, već ulazi u dubine božanstva.
Ta spoznaja nadilazi sve. Nije stoga čudno da je u tom času čovjek sposoban sve prodati i postati vlasnikom te spoznaje, tog iskustva. Tada po prvi puta doživljavamo iskustvo da nam ništa više nije potrebno, da nam je Bog dovoljan za ispunjenje radosti koju nam više nitko ne može uzeti. Kada Bog postane središtem moga bića, više pitanja nema. Ima samo iskustvo punine.
fra Zvjezdan Linić
