Mnoge nas stvari uči ovaj virus, dovodi svakog dana pred zid i postavlja mnoga pitanja.
Pitanja o nama, našim odnosima, prioritetima, strahovima, sumnjama, životu općenito. Ovaj nas virus uči koliko nam malo mjesta treba na ovoj planeti. I malo stvari. Malo događanja. I malo ljudi da bismo bili sretni. Sve ono što smo znali već prije ali nismo priznavali radi vlastite pohlepe i uvjerenja da smo nešto beskrajno veliko, nesalomljivo, nedodirljivo. Sad znamo svoje pravo mjesto.
Oni koji su proživjeli oluje znaju da nije najveći problem u onome što su doživjeli, niti u ranama koja im je ta oluja zadala, niti u saznanju da su mnogi ljudi koji su se prije prikazivali prijateljima sada nestali, niti u posljedicama koje su oluje ostavile, najveći problem je u iskušenju da odustanu od svega, da pristanu na manje od onoga što zaslužuju i da se rezignirano pomire sa stvarnošću, tvrdeći da se ništa ne može promijeniti.
Jednoga dana kada ovo zlo prođe naučit ćemo gledati dalje od pogleda i onoga što nam se pred očima servira, naučit ćemo više biti braća a manje suparnici, naučit ćemo da ne možeš drugome kopati jamu a da sami u nju ne upadnemo. Ljudi koji su više puta pali znaju pravi odgovor, a taj je da nije dovoljno samo podignuti se, potrebno je imati cilj, viziju, perspektivu, inatiti se i dati obećanje sebi.
Zašto da ljudi budu ljubazni i suosjećajni jedni prema drugima samo onda kada misle da je nekome od njih kraj, zar ne bi te univerzalne vrijednosti trebale prakticirati od početka života, uvijek i u svakoj situaciji, ne čekajući nečiji kraj. Jednoga dana kada ovo zlo prođe bit ćemo pametniji za mnoge stvari, iskusniji i oprezniji, ali važnije je pitanje hoćemo li biti više ljudi, hoćemo li nešto naučiti iz ove životne škole.
