Autoritet općenito
Autoritet u najširem smislu riječi označava vodeći društveni položaj što se pripisuje ustanovi, instituciji ili osobi. Autoritet vodi do toga, da su ljudi u svojim razmišljanjima i vladanjem usmjereni prema tom cilju. On nastaje prirodno, nametanjem vlasti ili nastaje zbog odnosa moći, te u društvenim odnosima kao primjerice odnosi (učitelj/učenik, poslodavac/posloprimatelj), ili zbog prethodnog iskustva kao tradicija ili karizma. Termin autoritet ima svoje korijene u rimskom pravu (auctoritas). U sociologiji i politologiji, autoritet je vlast i moć upravljanja ljudima i dobrima, bez izravne uporabe fizičke sile. Autoritet je moć obvezivanja drugih na temelju nečijeg ugleda i dostojanstva. Postoje različiti modeli autoriteta, i prilagođeni su posebnim funkcijama ili vrstama organizacija. Prema M. Weberu, autoritet može biti 1. tradicionalan: (na primjer patrijarhat), 2. karizmatski (vjeruje se u nadnaravne sposobnosti vođe), i racionalan (autoritet zasnovan na zakonu koji vrijedi za sve pojedince podjednako). Temelj autoriteta može biti ugled osobe stečen zbog sposobnosti po kojoj se pojedinac izdvaja od ostalih. On postaje uzor i utječe na ponašanje drugih, te tako postaje potencijalnim ili stvarnim grupnim vođom. 3. Demokratski vođa svoj autoritet temelji na zakonima i racionalnom uvjeravanju, većinskom izglasavanju odluka ili pak konsenzusu. 4. Znanstveni autoritet zasniva se na prihvaćanju ideja koje su podložne sumnji, a mogu se empirijski ili teorijskom raspravom potvrditi ili opovrgnuti. 5. Profesionalni autoritet stječe se monopolom na nekom području znanja štiteći se od diletanata. 6. Vjerski autoritet temelji se na prihvaćanju vjere u Boga. U autoritarnim se režimima glavne organizacije temelje na tradicionalnom i karizmatskom autoritetu, a zakonski je ili racionalni autoritet drugorazredan jer izvore zakona i prava nadmašuje autoritet vođe.
Evanđelje: Mk 1, 21-28
„ U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.“
Izraelci i Petoknjižje (Pentateuh)
U starozavjetnoj životnoj praksi autoritet su bili rabin, pismoznanci i zakonoznanci. Proroci su bili vrlo rijetko prihvaćeni od naroda kao snažan autoritet zbog svoje službe pozivanja na obraćenje. Često su zbog te uloge bili neprihvaćeni i bilo ih je koji su zbog toga pogubljeni. Rabin je židovski vjerski učitelj i tumač Tore, „svećenik“ u vjerskoj općini, propovjednik i predvodnik bogoštovlja u sinagogi. Termin Tora (hebrejski: תּוֹרָה, “pouka”, “poučavanje” ili “uputa,” može se objasniti riječima Zakon i Nauk; biblijsko Petoknjižje, ili Pentateuh, u cjelovitosti se odnosi na osnovne židovske zakonske i etičke religiozne tekstove. Kada se ne koristi određeni član obično se odnosi na “Sefer Tora” (ספר תורה “, knjiga Tora”) ili Tora svezak, pisan na pergameni na formalan, tradicionalan način, a pisao ga je posebno osposobljen pisar. Tora je najsvetija od svih svetih knjiga i spisa u židovstvu. To je prvi od tri dijela Tanakha (hebrejske Biblije), osnova je vjerskih dokumenata židovstva i podijeljena je u pet knjiga, čija su imena na hrvatskom: „Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, i Ponovljeni zakon“. Tora sadrži niz književnih vrsta, uključujući alegorije, povijesne pripovijesti, poeziju, rodoslovlja, i izlaganja različitih zakona. Prema rabinskoj tradiciji, Tora sadrži 613 mitzvot (מצוות, “zapovijedi”), koje su podijeljene u 365 negativnih i 248 pozitivnih naredbi. Židovska vjerska tradicija pripisuje autorstvo Tore Mojsiju kroz proces božanskog nadahnuća. Ovaj vid autorstva prvo je eksplicitno izražen u Talmudu i datira od 3. do 6. stoljeća, a temelji se na tekstualnoj analizi odlomaka Tore i kasnijih knjiga hebrejske Biblije. Prema datiranju teksta ortodoksnih rabina otkriće Tore Mojsiju se dogodilo 1280. pr. Kr. na brdu Sinaju. Tora je prihvaćena u kršćanstvu kao dio Biblije, koja sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta.
Sinagoga
Sinagoga (grčki: συναγωγή) je zgrada u kojoj se obavljaju vjerske pobožno molitvene aktivnosti u judaizmu. Glavna uloga sinagoge je zajednička molitva, premda je istovremeno povezana i sa privatnom ili osobnom molitvom. Termin sinagoga se povezuje i s učenjem, i u tom svojstvu naziva se „bet midraš“ ili “kuća učenja”. Kuća učenja se obično nalazila tijekom povijesti judaizma u zgradi pokraj sinagoge. Svrha sinagoge je da bude mjesto okupljanja, „bet kneset“. Sve do modernih vremena, sinagoga je bila sjedište židovskog vjerničkog iskustva. S liberalnim usmjerenjima koje je donijela filozofska misao 18. i 19. stoljeća nastale su razne inovacije u sinagogama raznih reformističkih i konzervativnih Židova.
Isus i sinagoge
Sva četiri evanđelja: Matej, Marko, Ivan i Luka, svjedoče da je Isus često subotom ulazio kao pravi, pobožni, revni Židov u sinagogu. Slušao je što govore, što propovijedaju i naučavaju rabini, te kako tumače „Petoknižje ili Toru“. Postoji vjerojatna sigurnost da su se rabini izuzetno trudili kako bi okupljenima što bolje protumačili dijelove Tore. Sigurno su se kao i današnji propovjednici izuzetno trudili, da njihove „ propovijedi“ budu što aktualnije, snažnije, jednostavne i razumljive. U svojim su govorima redovito citirali „Petoknižje“ i učene rabine koji su vrsno poznavali pet starozavjetnih knjiga i bili po tome autoriteti. Za njih su veliki autoriteti bili spomenuti citirani rabini, a najveći autoritet im je bio Mojsije i Jahve. Pozivali su se na Mojsija kao na svog zemaljskog vođu, zemaljski autoritet , a na Jahvu kao Boga koji je „ Bog Prisutni“.
Isus
Isus dolazi u sinagogu: Mk. 2, 23-28. Sluša i naučava, kako je zapisao sveti Marko pisac najstarijeg evanđelja. On naučava sasvim drugačije od židovskih rabina. Ne citira ni jednog učenog rabina iz prošlosti židovstva, ne citira u svojim govorima čak ni Mojsija. Isus govori kao onaj koji ima vlast. Na nekim mjestima kao onaj koji ima snažan božanski autoritet. „ Rečeno je starima:… A ja vama kažem.“ – Isus tako često nastupa kao onaj koji ima vlast, kao onaj koji je autoritet, kao onaj koji ne citira i ne treba citirati ničiju misao. Znači Isus je naš vrhunski. Prvi i pravi autoritet . I to baš u svemu. Svi autoriteti koje imamo na zemlji su relativni, nesavršeni, i prolazni autoriteti.
Zablude vezane uz autoritet
Suvremeni čovjek, vjernik koji je dobrano sekulariziran, strahuje i plaši se raznih svojih zemaljskih autoriteta koji maju snažnu moć i vlast. Često slijepo robuje nekoj stranačkoj ideologiji, programu, stranačkom vodstvu, predsjedniku stranke, postojećoj društvenoj klimi ili javnom mnijenju. Pa se tako događa da onaj koji je praktični vjernik, u crkvi nedjeljom jedno ispovijeda, a na nekom drugom mjestu sasvim drugo zastupa. Na primjer kod glasovanja, ili u raspravama o moralnim pitanjima Nažalost niti jedna zemaljska institucija, niti jedan čovjek, niti jedna ideologija ne može zamijeniti onu moć i vlast koju ima Bogočovjek Isus. Katoličanstvo je vjera autoriteta. Ono ne prezire i odbacuje autoritete, katoličanstvo potiče na poštivanje zemaljskog, a pogotovo nebeskog, Božjeg autoriteta. Uvijek jasno svima daje do znanja da je vrhovni i najjači autoritet Bog. Njemu je sve podloženo: „Sva vrhovništva i vlasti“. Zato je neodmjereno, bahato i ponekad besramno uzdizati bilo čiji autoritet na zemlji kao da je on božanstvo. Čovjek je samo čovjek, bio on kardinal, biskup ili svećenik, rabin ili vjeroučitelj. Sve na zemlji, sva politička i ina vrhovništva treba promatrati kroz prizmu božanskog autoriteta. Svaki zemaljski autoritet sklon manama i grijehu, te može pogriješiti. Sveti Toma Akvinski kao vrsni teolog, jednostavan redovnik, bježao je i odbijao časti, vlast i moć. I mi bismo trebali svakog tko je nama autoritet prihvaćati kao „relativnog i grešnog vođu“, a Presveto Trojstvo stavljati na prvo mjesto. Tada bi evanđeoski duh prožimao sve sfere društvenog života. Jer ne može se malo služiti Bogu, a malo onim autoritetima koji su „ opijeni svojim vladanjem, ovlastima i častima“.
Molitva za poniznost – sveta Mala Terezija
Isuse, usrdno Te molim da mi pošalješ poniženje
svaki put kad se pokušam uzdići iznad drugih.
Ti poznaješ moje slabosti.
Svakog jutra odlučujem biti ponizna,
ali uvečer shvaćam da sam često puna krivice zbog oholosti.
Tada sam u napasti da postanem malodušna,
ali znam da je i malodušnost oholost.
O moj Bože, zato stavljam sve svoje pouzdanje samo u Tebe!
Pošto Ti sve možeš, udostoj se u moju dušu usaditi krepost koju molim.
Da postignem ovu milost od Tvojega beskrajnoga milosrđa,
često ću ponavljati pred Tobom:
„Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome!“
Marko Štrok
