Bijaše jednom neki pripovjedač, koji je živio siromašno, ali bezbrižno. No vanjski svijet mu se činio sivim, grubim, bezdušnim i nepodnošljivim te je zbog toga silno trpio.
Jednoga jutra, dok je prolazio trgom obasjanim suncem, pala mu je na pamet ova misao: „A da ljudima počnem pričati poučne priče? Pričao bih im o dobroti i ljubavi, pričao bih im o Bogu, privodeći ih tako postupno k sreći.“
Popeo se na klupu i glasno pripovijedao. Starci, žene i djeca zaustavili bi se načas, poslušali i produžili svojim putem.
Sutradan je došao na isto mjesto i nastavio pripovijedati. Neki su ga ljudi slušali, no ipak manje nego prethodnog dana. Bilo je i onih koji su mu se smijali, i onih koji su ga smatrali ludim, ali on je i dalje neumorno pripovijedao.
Svakodnevno je na trgu rijetkim znatiželjnicima pripovijedao čudesne priče o ljubavi. Kad više nitko nije obraćao pažnju na njega, dolazio je i pripovijedao oblacima i užurbanim sjenama prolaznika. Unatoč svemu, nije odustajao. Pripovijedao je zatvorenih očiju, iz čista zadovoljstva, ne opterećujući se time što ga nitko ne sluša.
Prolazile su godine. Jedne zimske večeri, dok je pripovijedao jednu od svojih čudesnih priča, osjetio da ga netko vuče za rukav. Otvorio je oči i ugledao dječaka. Dječak ga znatiželjno upita: „Zar ne vidiš da te nitko ne sluša? Zašto onda gubiš vrijeme?“
„Ljubim svoje bližnje“, odgovori pripovjedač. „Želim usrećiti ljude oko sebe.“
„Pa jesu li postali sretniji?“, upita dječak.
„Ne znam, možda nisu.“, odgovori pripovjedač, sležući ramenima.
„Čemu se onda trudiš?“, upita dječak osjećajući samilost.
„Nastavljam pripovijedati, i to ću činiti do smrti. Nekoć sam pripovijedao da promijenim svijet, a danas pripovijedam da svijet ne bi mene promijenio.“
