Često imamo priliku čuti “da ono što nas ne ubije to nas ojača” ili da je “svaka kriza nova šansa”. To su životne mudrosti čiju istinitost više ne dovodimo u pitanje, ali ono što jeste pitanje je od čega to ovisi da li ćemo na negativne događaje reagirati kao na prijetnju ili kao na izazov? Da li smo rođenjem obdareni specijalnim sposobnostima ili to ovisi od intenziteta nepovoljne situacije, ili pak možemo naučiti kako da pomognemo sebi?
Činjenica je da se ljudi individualno razlikuju u otpornosti na stres, što je djelimično i genetski uvjetovano. Takođe, utjecajna je i specifična osobna povijest pojedinca i intenzitet nepovoljnih događaja, što zbog subjektivnog značenja koje mu se pridaje, što zbog objektivne destruktivnosti (prirodne katastrofe, ratovi). Ipak, i dalje možemo nešto učiniti povodom načina na koji reagiramo na stres, jer su strategije koje koristimo u njegovom prevladavanju naučene tokom života, pa se stoga mogu mijenjati ukoliko ne dovode do željenog cilja.
Jedan od znanstveno provjerenih načina kontrole i regulacije vlastitih emocionalnih reakcija je način na koji razmišljamo povodom nepovoljne situacije u kojoj se nalazimo ili kojoj svjedočimo. Suvremeni znanstvenici u domenu mentalnog zdravlja sugeriraju da kognitivne strategije, odnosno način razmišljanja u stresnoj situaciji, može biti vrijedan izvor prevencije, ali i mehanizama lječenja kada dođe do ozbiljnijih psihičkih tegoba.
Kao korisni i konstruktivni načini razmišljanja koji dovode do redukcije negativnih emocija i sprječavaju da se one razviju u teže emocionalne probleme preporučuju se:
- Planiranje rješenja problematične situacije: Razmišljanje o tome šta poduzeti da bi se prevladala stresna situacija. Pored izlistavanja što više mogućih rješenja, bira se ono najkonstruktivnije i najpraktičnije.
- Pozitivna preformulacija događaja: Sagledavanje pozitivnih strana događaja važnih za samorazvoj osobe. Drugim riječima, razmišljamo što možemo naučiti iz te situacije.
- Razmišljanje u perspektivi: Razmišljanje usmjereno na umanjivanje budućih posljedica događaja. Često nam se u početku posljedice nepovoljnih događaja mogu činiti daleko većim i težim nego što zapravo jesu. Ukoliko razmišljamo o tome šta će stvarno za nas značiti ovaj nepovoljni događaj u budućnosti, nikako ne znači da minimiziramo štetu ili se samoobmanjujemo, već predstavlja “razužasavanje”i uviđanje da se ipak nije desilo najgore.
- Pozitivno refokusiranje: Razmišljanje o nečemu prijatnom i umirujućem umjesto o stresnom događaju. Ovo je strategija koja se koristi za trenutnu stabilizaciju i redukciju uzmenirenosti, i nema za funkciju potiskivanje negativnih emocija.
- Prihvaćanje: Odnosi se na misli koje nas navode da prihvatimo okolnosti na koje ne možemo da utječemo, kao i na prihvaćanje postojanja negativnih emocija i stanja kroz koje prolazimo. Dakle, ovo je nasuprot poricanju problema. Takođe, ovakvo mišljenje ne predstavlja prepuštanje stihiji kao način rješavanja problema.
Strategije koje valja izbjegavati ili mjenjati ako smo im skloni, jesu sljedeći načini razmišljanja koji obično produbljuju problem i često vode ka razvoju ozbiljnih emocionalnih teškoća i psihopatoloških tegoba (kao što su anksioznost, depresija, intenzivan bijes):
- Ruminacija: Usmjerenost na vlastita osjećanja i misli o negativnom događaju, stalno vraćanje i ponavljanje (premotavanje) sadržaja vezanih za stresni događaj, u doslovnom prijevodu “preživanje”.
- Samookrivljavanje: Opterećenost vlastitom krivnjom u misaonom sadržaju.
- Okrivljavanje drugih: Prebacivanje krivnje na okolinu i okolnosti koja ima za cilj negiranje vlastite odgovornosti.
- Katastrofiziranje: Prenaglašavanje negativnih strana i posljedica uznemirujućeg događaja.
- Prepuštanje: Mirenje sa sudbinom kojoj nije cilj prihvaćanje onog što se prihvatiti mora, već prepuštanje okolnostima zbog toga što je traženje boljeg rješenja frustrirajuće ili teško.
Opće pravilo koje se uočava u prikazanim strategijama mišljenja je isto ono što se uočava na razini ponašanja u svakodnevnom iskustvu – aktivnost (u smislu mentalne obrade sadržaja i eksperimentiranje sa mogućim novim rješenjima), smatra se zaštitinim faktorom mentalnog zdravlja, nasuprot pasivnosti i prepuštanju. Ovo su samo neke od strategija prevladavanja na koje možemo sami utjecati. Nikako ne treba zanemariti moć socijalne podrške, prijateljskih i obiteljskih veza, kao i podršku ljudi koju su prošli kroz sličnu krizu, što je u ovakvim situacijama za mnoge ljude nezamjenjivo.
Dr. Stanislava Popov, Izvor: www.psihoverzum.com/
