Kako da očuvam tvoje srce i tvoje snove u vremenu u kojem se tvoje djetinjstvo pretače u djevojaštvo, u vremenu u kojemu, i ne znajući, stječeš svoj lik?
Kako da dob moja, iskustva moja i moja klonuća, zauzetost moja, obodre nedužnost i povjerljivost tvoju u ovome svijetu? Kako da te zaštitim od razočaranja i rana koje bi te mogle odviše pogoditi, kako da te sačuvam, a da se ne ispriječim životu, da te ne uskratim danima koji čeznu za tobom? Kako da ti iskažem da uvijek ima smisla živjeti za ono što je najdublje u tebi, bdjeti nad svjetiljkom , nad krilima svoga oka?
Nitko osim tebe ne može proći tvojim putem, ni korak nitko ne može učiniti umjesto tebe. Ti, samo ti, moći ćeš odabrati tko ćeš biti, kome ćeš povjeriti korijene svoje, u susret kome ćeš rasti, koga ćeš obdariti dragocjenošću svojom. Samo ti moći ćeš odabrati što će za tvojih dana prožimati tvoje biće, samo ti moći ćeš prodahnuti govor svoj, ruke svoje, smjelošću i postojanošću, vedrinom koja ne trne. Meni je dano tek da te volim, da dišem uz tebe i kada ću biti daleko, da ti oslonac budem koliko jesam, koliko je duše u meni.
No, moraš znati, ma što bilo, da ne diše onaj tko ne sanja, tko se ne nada, tko vjeruje da ima mudrosti ponad ljubavi. Jer ljubav povazdan zbori da čovjek ne može sav stati u svoje biće i da tek uz druge može postati nalik sebi, do u dno duše biti svoj.
Dopusti svojoj duši smjelosti i kad sve drhti u tebi, i kad sve drhti u meni, dopusti svome djetinjstvu da dozrijeva, da živi. Vazda budi svijetle duše, ne trni svjetlost svoju ni kad sve u tebi za skrovitošću, za počinkom čezne. Pa ako svijet i naudi tvome srcu, snovima tvojim, ustraj u svome zanosu, vedrini svojoj. Daruj mu svoj lik.
Stjepan Lice
