Dva sina koji se ne drže svoje riječi. Jedan je obećao ocu da će doći i pomoći ocu u hitnom radu u vinogradu, a drugi je zanijekao svoju pomoć.
Na koncu se nitko od njih nije držao svoje riječi. Onaj koji je obećao da će pomoći prekršio svoje obećanje i nije otišao, a ovaj drugi je ipak otišao u vinograd, iako je rekao da ne će pomoći. Ovdje se u evanđelju radi o riječi i djelu. Često je to među ljudima da obećaju pomoć, a onda od toga ne bude ništa. Narod kaže: Obećanje ludom radovanje! To obično bude kod političara pred izbore. Bogu hvala da se drugi sin predomislio i na taj način izrazio svoju srdačnost s ocem. Razmislio je kako je svojim ponašanjem duboko povrijedio svoju ljubav prema ocu. Prvi sin se pravio da poštuje svoga oca, jer nije imao snage da ga javno odbije, ali njegovo poštovanje oca je bilo lažno.
Što je Isus htio ovom pričom reći farizejima i pismoznancima, ali i nama: Kod Boga ne vrijede vaši veliki govori, vjera, obećanje i zavjeti nego kako ste i koliko oblikovali vaš život po riječi Božjoj; kako vaše ponašanje dolazi do izražaja u vašim riječima. To slaganje ne postoji ako slavimo veličinu Božju, ali nikada ne računamo da je Bog otkupljenje svijeta drugačije zamislio, nego to mislimo. To slaganje riječi i djela ne postoji ako slavimo milosrđe Božje, ali nikada mi sami nismo s našim susjedima makar malo milosrdni.
Kolika obećanja se daju u sakramentu sv. ispovijedi, a od toga se skoro ništa ni ne pokuša ostvariti. Ljudi se ne smiju tako lako dijeliti na griješnike i pravedne. Ima ljudi koji doduše stalno imaju na usnama ime Božje, a nisu shvatili što znači raditi u njegovom vinogradu i pomoći rastu plodova ljubavi. Ima ljudi koji izgledaju da posve žive bez Boga, a ipak nalaze svoj put prema Njemu, jer njihovo čeznuće za puninom života, ljubavlju i slobodom djeluje kao kompas i vodi Bogu.
Isus drži danas farizejima i pismoznancima, a time i nama, ovu poredbu kao ogledalo spoznaje sebe. I mi smo pozvani uvijek iznova pogledati u ovo ogledalo da bi sebe spoznali. Slažu li se kod nas riječi i konkretna djela toliko da gusta magla ne zamrači poruku o blizini Božjoj. Kad ponavljamo u molitvi „Oče naš“ da se „vrši volja Božja,“ jesmo li dovoljno otvoreni da On nas dovodi u situaciju, u iskustvo koje mi sami nismo željeli. Ili kada javno izjavljujemo naše povjerenje u njegov Duh, računamo li dovoljno na to da od nas Bog traži i promjenu mišljenja s kojim smo se ranije čvrsto vezali? Ili kad mi kažemo da Bog sve ljude voli, jesmo li spremni živjeti u zajedništvu i miru s onima koji se ne slažu s našim razmišljanjima da bi u dovoljnoj mjeri opravdali naše uvjerenje?
Jedno pitanje trebamo još imati pred očima kad pogledamo u ogledalo ove priče. Znači li naša odluka da Krista nasljedujemo i spremnost da uložimo u naše obećanje vrijeme, snagu i sposobnosti? Hoće li Gospodar vinograda moći i na nas računati kad nam sudjelovanje ne izgleda tako ugodno i kad nam se ostali sudionici ne sviđaju? Kod svih tih pitanja treba uvijek misliti na obećanje: Nije nikada kasno obratiti se iz svega srca Onome koji nas u svom vinogradu treba i želi kao svoje suradnike. Djela koja su u skladu s našim riječima su pečat vjernosti Bogu. Molimo za sve ljude, bilo da su vjeri i Crkvi blizu ili daleko; tamo gdje stupamo s drugima u razgovor želimo se truditi da ih Božjom pomoću vodimo Kristu Gospodinu. On je naš spasitelj i gospodin; on nam otvara vrata u nebesku Očinsku kuću.
don Luka Vuco
