Najočitija prepreka učinkovitoj molitvi je prisutnost nepriznatih grijeha u srcu osobe koja se moli. Budući da je naš Bog svet, postoji barijera između nas i Njega kad mu dođemo s nepriznatim grijesima u životu. „Opačine (su) vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša” (Izaija 59:2). David se složio s time, znajući iz iskustva da je Bog daleko od onih koji pokušavaju skriti svoj grijeh: „Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod” (Psalam 66:18).
Biblija progovara o nekoliko područja grijeha koji su prepreke učinkovitoj molitvi. Kao prvo, kad živimo u skladu s tijelom, umjesto u Duhu, naša želja da se molimo i naša sposobnost da učinkovito komuniciramo s Bogom spriječene su. Iako primamo novu narav kad smo nanovo rođeni, ta nova narav još uvijek prebiva u našemu starom tijelu, a taj stari „šator” pokvaren je i grješan. Tijelo može preuzeti kontrolu nad našim djelima, stavovima i motivima ukoliko nećemo marljivo „usmr(titi) tjelesna djela” (Rimljanima 8:13) i dopustiti Duhu da nas vodi u pravom odnosu s Njim. Samo tada ćemo moći moliti u bliskom zajedništvu s Njim.
Jedan način življenja u tijelu očituje se u sebičnosti, još jednoj prepreci učinkovite molitve. Kada su naše molitve motivirane sebičnošću, kada molimo Boga ono što mi želimo umjesto onoga što On želi, naši motivi sprječavaju molitve. „Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji” (1. Ivanova 5:14). Tražiti u skladu s Božjom voljom je isto što i tražiti u podložnosti bez obzira znamo li ili ne znamo što je Njegova volja. Kao u svemu, Isus nam treba biti primjer u molitvi. On se uvijek molio u Očevoj volji: „Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja” (Luka 22:42). Sebične molitve su uvijek one čija je namjera udovoljavanje našim sebičnim željama i ne trebamo očekivati da će Bog odgovoriti na takve molitve. „Molite, ali ne dobivate, jer molite s grješnom nakanom: da to potrošite u svojim požudama” (Jakovljeva 4:3).
Živjeti u skladu sa sebičnim, tjelesnim željama također će spriječiti naše molitve jer proizvodi otvrdnuće srca prema drugima. Ako smo ravnodušni prema potrebama drugih, možemo očekivati da će Bog biti ravnodušan prema našim potrebama. Kad dolazimo Bogu u molitvi, na prvome mjestu trebamo imati Njegovu volju. Drugo trebaju biti potrebe drugih. Ovo proizlazi iz razumijevanja da druge moramo smatrati boljima od sebe i da njihovu korist trebamo staviti prije svoje (Filipljanima 2:3-4).
Velika prepreka učinkovitoj molitvi je duh neopraštanja. Kad ne želimo oprostiti, u srcima nam raste gorki korijen i guši naše molitve. Kako možemo očekivati da Bog izlije blagoslove na nas nezaslužne grešnike ako u sebi skupljamo mržnju i gorčinu prema drugima? Ovo načelo je vrlo lijepo ilustrirano u usporedbi o sluzi koji nije htio oprostiti u Mateju 18:23-35. Ta priča nas uči da nam je Bog oprostio dug koji se ne može izmjeriti (naš grijeh), i On očekuje da oprostimo drugima kako je nama bilo oprošteno. Odbijemo li to, to će omesti naše molitve.
Još jedna velika prepreka učinkovitoj molitvi je nevjera, odnosno sumnja. To ne znači, kako neki tvrde, da zbog toga što dolazimo Bogu uvjereni da će nam ispuniti molbe On to onda mora učiniti. Moliti bez sumnjanja znači moliti u sigurnom uvjerenju i razumijevanju Božjega karaktera, naravi i motiva. „A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže” (Hebrejima 11:6). Kad dođemo Bogu u molitvi, sumnjajući u Njegov karakter, namjere i obećanja, strašno ga vrijeđamo. Moramo imati pouzdanja u Njegovu sposobnost da nam ispuni bilo kakvu molbu koja je u skladu s Njegovom voljom i svrhom za naše živote. Moramo se moliti shvaćajući da su Njegove namjere, ma što one bile, najbolji mogući scenarij. „Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina, jer je čovjek s razdijeljenom dušom, nestalan u svim putovima svojim” (Jakovljeva 1:6-7).
Konačno, neslaganje u domu definitivna je prepreka molitvama. Petar je specifično spomenuo to kao prepreku molitvama muža čiji je stav prema ženi nedovoljno pobožan. „Jednako, vi muževi, živite zajedno sa svojom ženom, kao sa slabijim bićem, prema spoznaji! Iskazujte im poštovanje, budući da su subaštinice milosti, to jest života, da vaše molitve ne naiđu na zapreku” (1. Petrova 3:7). Tamo gdje postoji ozbiljan sukob u obiteljskim odnosima i glava kuće ne pokazuje stavove koje Petar spominje, muževa molitvena komunikacija je spriječena. Slično tome, žene trebaju živjeti po biblijskim načelima podložnosti svojim muževima ukoliko ne žele da njihove molitve budu spriječene (Efežanima 5:22-24).
Srećom, sve ove prepreke molitvama mogu se odmah riješiti dođemo li Bogu u molitvama priznavanja grijeha i pokajanju. Prva Ivanova 1:9 uvjerava nas: „Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” Kad to učinimo, uživamo u jasnom i otvorenom kanalu komunikacije s Bogom, a naše molitve neće samo biti odgovorene, nego ćemo biti ispunjeni dubokim osjećajem radosti.
Izvor: www.gotquestions.org/
