1. postaja: Isusa osuđuju na smrt
Rekli su mi što se sa mnom događa. Mene je zanimalo jedino, zašto? Presuda je pala. Od sada bolest ima kontrolu nad mojim životom.
Ili pak, ne? Odgovor na to, saznat ću tek onda kad otkrijem kako prihvatiti bolest.
Bože moj, kod mene pitanja, kod Tebe odgovor, u meni volja, od Tebe snaga.
Slava Ocu…
2. postaja: Isus prima na se križ
Još se nisam ni upoznao sa svojom suputnicom, a već me hvataju sumnje. Hoću li moći? Hoću li izdržati? Neće li ovaj teret biti pretežak za moja leđa? Ne znam, što me čeka sutra, ali znam, gdje sam danas.
Nas dvoje, bolest i ja, morat ćemo prihvatit jedno drugo.
Tek čovjek sam straha i sumnje što traži Boga da sa mnom hodi na tom putu.
Slava Ocu
3. postaja: Isus pada prvi put pod križem
Nisam od onih kojima je patnja i bol radost. Mene je strah. Želim se predati. Htio bih odustati. Ako je sam početak ovako težak, što će biti do kraja? Pitanja, sumnje, strah, a nigdje odgovora, nade, ohrabrenja.
Na mojim plećima teška bolest, a mene i nju nosi moj Bog.
Slava Ocu…
4. postaja: Isus susreće svoju svetu majku
Svi su se sjatili oko mene; braća, znanci, susjedi, prijatelji. Već mi idu na živce. Najradije bih da me ostave na miru. A onda među njima prepoznah brižno lice svoje majke. I drago mi je što je tu.
Ja oduvijek imah dvije majke, na zemlji jednu, drugu na Nebu.
Slava Ocu…
5. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Danas mi je nešto bolje. Moji misle da je to zbog mučne, a po njima korisne terapije. Neka im bude. Ako će njima biti lakše, nastojat ću svakog dana-stisnuti zube.
Uvijek se pitah; „Tko je moj bližnji?“ a On me pita; “Ljubiš li bližnjega svoga?“
Slava Ocu…
6. postaja: Veronika pruža Isusu rubac
Više nije u cvijetu mladosti, Nikud ne žuri i uvijek ima vremena.
Ne priča mnogo i ne pruža jeftinu nadu. Uglavnom sluša, a čini mi se da već sve zna. Medicinska sestra-moja Veronika.
U svijetu uvijek sretoh dobre ljude, koje je Bog slao na putove kojima prolazih.
Slava Ocu…
7. postaja: Isus pada drugi put pod križem
Nisam čovjek koji bi mogao drugima poslužiti kao uzor, ali nisam ni razbojnik.
Toliko je drugih oko mene, koji su prije mene zaslužili ovako nešto.
Zašto Gospodine? Zašto baš ja?
Ponekad je potrebno doživjeti mrak da bi se svatila ljepota svjetlosti.
Slava Ocu…
8. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
One su uvijek tu negdje. Ponekad su dosadne i nametljive.
Rado govore o drugima i zaviruju u tuđe živote.
Pa, ipak i pomažu. Sretne su kad im dopustite da vam pomognu.
Zašto uvijek gledamo njihovu lošu stranu?
Ja sudim. Ti sudiš. On sudi. Mi sudimo. Vi sudite. Oni sude.
A BOG – OPRAŠTA.
Slava Ocu…
9. postaja: Isus pada treći put pod križem
Više ne mogu iz kreveta. Potpuno sam ovisan o drugima.
Voda, hrana higijena, – najgore poniženje što ga čovjek može zamisliti.
A bojim se da još nisam dosegnuo samo dno.
Strahovi sputavaju. Samo istinski Bog oslobađa nas svakog straha.
Slava Ocu…
10. postaja: Isusa svlače
Mislili su da spavam. Čuo sam kako šapuću da jedva čekaju da „odem.“
I njima je svega dosta. Učinili su mi što su mogli. Već su izvan sebe.
Zar ih mogu suditi?
Odnosi se prekidaju i pucaju, ne zbog onoga što se kaže, nego zbog onoga o čemu se šuti.
Slava Ocu…
11. postaja: Isusa pribijaju na križ
Bol je postala nepodnošljiva. Sve češće se gubim. Osjećaju kraj.
Poput djeteta upijam njihove poglede. Želim ih zapamtiti i ponijeti sa sobom.
Odrasli se srame biti poput djece. Smatraju to slabošću. A Bog voli djecu.
Slava Ocu…
12. postaja: Isus umire na križu
„Gotovo je!“ rekoše oko mene.
„Tek počinje!“ uskliknuh u sebi.
A duša se vinu put neba visoko, visoko nad zemljom.
Što više IMAM, manje JESAM.
Što više JESAM, manje TREBAM.
Slava Ocu…
13. postaja: Isusa skidaju s križa
Plaču. Osjećam toplinu njihovih suza i bol njihovih duša. Oni plaču, a ja sam radostan. Ne mogu im pomoći. Svaki se čovjek rađa sam.
I svačije Rađanje traje različito: 5, 20, 50, 80, godina.
Čovjek kada dolazi na svijet plače, dok se svi drugi raduju, a kad odlazi s ovog svijeta, on se raduje, dok drugi plaču.
Slava Ocu…
14. postaja: Isusa polažu u grob
Riječi su utihnule, truba umukla. Tek nijemi pogledi puni zebnje.
I čežnje; za pravim životom, istinskim Rođenjem.
A ponad svega vjera; duboka, najdublja-da smo stvoreni za vječnost i da ćemo se opet vidjeti.
„Zaista, zaista, kažem vam; ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilan rod.“
Slava Ocu…
Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj,
i njegova pod križem, žalosna majka Marija!
