Razgovor s poznatim njemačkim benediktincem Anselmom Grünom objavljen u Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskog.
Oče, Anselm, Vi ste svakodnevno u susretu s vjernicima koji traže duhovne sadržaje. Može li se reći da današnji vjernici više naginju emocionalnoj duhovnosti, a manje onoj izvornoj kršćanskoj duhovnosti, koja je više povezana sa žrtvom?
Duhovnost rane Crkve nije bila bezuvjetno povezana sa žrtvom. Ta duhovnost je prije bila odgovor na grčki pojam “umjetnost uspješnog života”. Rani crkveni oci su u Isusovu nauku vidjeli jedan put, kojim život može biti uspješan. Tu pripada također i askeza, spremnost na odricanje od svojih potreba. Askeza je vježba i zato duhovnom životu pripada i jedan određeni program vježbanja.
U svojim knjigama povezujete duhovnost s psihologijom. Može li se odrediti granica između psihologije i duhovnosti?
Čovjek ne smije vjeru ograničiti samo na psihologiju. Psihologija ima samo ulogu podu-piratelja. Ona nas poziva da cijelu svoju stvarnost i istinitost pružimo Bogu, da Božjim svjetlom ulazimo i u nesvjesne ponore svoje duše i dopustimo da Bog izliječi naše rane.
Kad spomenemo liječenje duhovnih rana, znači li to da se današnja kršćanska duhovnost pretvorila u terapiju, kojom se čovjek jednostavno može koristiti kadgod se loše osjeća?
Kršćanskom se duhovnošću ne smije koristiti kao nekim trikom kako bi se brzo ozdravilo. Cilj kršćanske duhovnosti je susret s Bogom i mogućnost da živimo od Božjeg Duha. To uvijek zahtijeva da se oslobodim vlastitog ega. Ako se duhovnošću koristim samo da ozdravim, tada svoj ego stavljam u njezino središte.
Kršćanska duhovnost u korizmi je prožeta riječju pokora. Što je Isus govorio o pokori? Što se od tada u kršćanskom tumačenju pokore promijenilo?
Isus je kao prvo naviještao Kraljevstvo Božje. Ali naš odgovor na blizinu Kraljevstva Božjeg je u tome da se mi obratimo i promijenimo mišljenje. Navikli smo se na to da smo sami sebi Gospodin, a to traži promjenu mišljenja ako želimo da Gospodin u nama vlada. Njemačka riječ za pokoru (“Buße”) dolazi od izraza “bolje učiniti” (“besser machen”). Dakle, radi se o poboljšanju vlastitog života, njegovu uređenju prema Isusovom Duhu.
Živimo li danas u Crkvi još uvijek pokoru kako ju je Isus želio? Kako se danas može objasniti pokora?
Ljudi danas sigurno znaju da moraju promijeniti mišljenje. Potrebna nam je promjena mišljenja u politici, ali također i promjena smjera u osobnom životu. To znači pokora – o sebi porazmisliti, kako živjeti da svoj poziv ostvarim kao čovjek.
S pokorom je povezan i sakrament ispovijedi. Mnogi se vjernici ispovijedaju iz navike. Kako se današnji čovjek može dobro pripremiti za ispovijed?
Za ispovijed se možemo pripremiti tako da sjednemo i osluškujemo sebe: gdje nisam sa sobom zadovoljan? Gdje živim mimo sebe i mimo Boga? Gdje moj život više ne “štima”? Gdje ranjavam sebe i druge?
Vjernici u zapadnoj Europi se sve manje ispovijedaju. Što mogu učiniti svećenici da bi se to promijenilo?
Vjernici trebaju iskustvo da ih svećenik razumije, da se upuštaju u njihove probleme i pitanja i da ih ne osuđuju. Svećenici ne trebaju samo davati odrješenje, nego također i pomagati kako bi se osoba koja se ispovijeda mogla nositi sa svojim problemima i kako bi mogla izbjeći pogreške.
Postoje razni oblici pobožnosti u korizmeno vrijeme. Vjernici na Filipinima se na Veliki petak razapinju na križ, a mi u Europi molimo Križni put. Koju pobožnost Vi preporučate vjernicima?
Meditiranje Križnog puta je sigurno dobar način kojim se može razumjeti otajstvo Isusove muke i u kojemu možemo pronaći sebe. Križni put je meditacija o nadi koja nam govori da se i postaje našega životnoga križnog puta mogu promijeniti i ozdraviti.
Kako vi benediktinci živite u korizmeno vrijeme? Ima li nešto posebno što molite ili činite u korizmi?
Liturgija je stroža. Orgulje ne sviraju. Izostavlja se aleluja. A svaki pojedini monah piše opatu ili duhovniku što želi u ovom razdoblju posebno moliti, što je uzeo kao odluku i što želi za sebe i za druge učiniti.
Zašto su u korizmi vjernici puno više religiozni nego nakon Uskrsa, a vjerujemo da je Isusovo uskrsnuće naš najveći blagdan?
Korizma je vrijeme unutarnjeg čišćenja, a uskrsno vrijeme je vrijeme puta uskrs-nuća. Trebali bismo u slavlju svete mise i u meditaciji uskrsnih tekstova sve više u sebi dati prostora uskrsnuću, kako bi život sve više pobjeđivao smrt i ukočenost u nama.
U vremenu nakon Uskrsa neki vjernici mole Put svjetla, pobožnost s postajama iz Isusova života nakon uskrsnuća. Što vi u benediktinskom samostanu molite u uskrsnom vremenu? Možete li nešto preporučiti našim vjernicima?
Nemamo nekih posebnih molitava osim liturgijskih tekstova. Ali svetu misu u uskrsnom vremenu posebno nose “aleluja”, uskrsne pjesme i tekstovi. Kad one prodru u naša srca, tada će u nama biti Uskrs.
I na kraju jedno osobno pitanje. Kako vi nalazite vremena za molitvu u ovom brzom vremenu današnjice? A Vi imate puno posla: Vi ste ekonom u samostanu i upravitelj nad 15 poduzeća koja su s Vašim samostanom povezana. To je sveukupno oko 280 zaposlenika. I k tome pišete uvijek nove knjige i držite predavanja po cijelom svijetu.
Za mene je važna zdrava struktura dana, kako nam ju propisuje Pravilo sv. Benedikta. Prva tri sata svakog dana su pridržana za molitvu i šutnju. A preko dana molimo o podne, navečer i još jednom prije spavanja. To mi čini dobro. Navečer često držim predavanja, tako da ne mogu uvijek sudjelovati na večernjoj molitvi. Ali jutro uvijek počinjem molitvom. Za poslove u upravi je određeno prijepodne. Knjige pišem dva puta tjedno, između šest i osam ujutro. To mi je dovoljno.
Izvor: http://www.veritas.hr
