Mnogi su iskoristili kršćansko ime za svoje bolesne aktivnosti i time drastično narušili lice Krista i Crkve Kristove. Danas toliko pompe oko papine izjave. Tako pompozne najave spikera i novinara da je to nezamislivo interesantno. Bombastični dramaturški govor. Naslovnice koje vrište. Mnogima se neće svidjeti ova papina izjava. Zašto?
Zato jer je istinita? Možda se neće svidjeti ni ateistima, jer njima to ne ide u prilog. Svakako kako jest, papa je napokon rekao bez zadrške ono što doista danas kršćanstvo znači. Ništa drugačije pa čak i još jače papa emeritus Benedikt XVI. je davne 1958. progovorio kako se u kršćanskim redovima krije leglo pogana, nova poganska crkva koja se sastoji od nevjernika. Dakako ovo bi sve moglo poslužiti mnogima ponajprije željnima pompe medijske trivijalnosti te manipulatorskim novinarskim populistima da zadovolje svoj neukus i da dalje nastave njegovati odvratnost prema crkvi. Osobito Crkvi u republici Hrvatskoj. A mi smo centar svijeta. Sve oko nas je tako jadno jer sve se kao čini u ime vjere i vjera je ona koja je toliko prisutna da je uništila sve naše živote i Crkva je izvor svih naših nezadovoljstava. Može biti da se koji biskup skriva iza Podravke, Ina-Mol itd. Sve je to inspirirano od onih koji su nakon što su Crkvu iskoristili, koja ih je odhranila i dala kruh u ruke odjednom doživjeli prosvijetljenje.
Upravo takvi vjernici ili pak kršteni pa pušteni kroz stoljeća uništavaju iznutra Crkvu navodeći je na đavolske poslove. Takvi zapravo imaju misiju koja se bazira na osobnom izražavanju frustracija, inspiriranom svojim vlastititim neuspjehom nakon što su se udaljili od krave muzare, koji su mislili graditi iskustvo Boga za vlastito sredstvo postizanja cilja i tješenje svoje vlastite žalosne sudbine. Tako je vjerojatno nekom od takvih i palo na pamet kroz stoljeća uvoditi inkviziciju ili pozivati u križarske vojne. Kao i u obličju renesanse i napretka uvoditi brakorazvod ili još gnjusnije ubijati kako bi se došlo do posjeda. Da onda ne spominjemo i spolnu dekadentnost koja se onda razvija u svim oblicima devijacije od pedofilije do svih oblika dekadentnosti. Takvi su kreirali sliku Crkve ali ne Kristove već svoje. Napokon iza ovoga očekujemo papin daljni akt i još jaču pouku i jasan stav pročišćenja kršćana.
Zamisli oni se nazivaju vjernicima
Čudnovate su različite silnice koje već godinama dolaze sa svih strana. Crkva im je svima trn u oku. Ponajviše njezino „bogatstvo“ koje bi trebalo razdijeliti. Samo kome? Možda političkim strankama i udrugama koje o njima govore. Možda su njima potrebne slike Bogorodice od Rafaela, Mikelanđelova Pieta, kakav pastoral ili kalež. Nekretnine uz obalu. Uzet ćemo sve časnima, njima to ne treba, kako smo mogli nekidan čitati izjavu jedne niskorazredne političarke sa otoka. Povijesno stalno slušamo neistine, a isti ti debelokošci koji je zagovaraju kriju svoje bogatstvo stečeno na grbači bilo kojeg proračuna za svoju vlastitu korist. Ili možda još gore bi trebalo reći da na grbači bolesnika, ovisnika, marginaliziranih, destruktivno namjenski desetljećima uništavaju drugoga za svoj vlastiti probitak.
Sve je to interesantno jer kad donosiš zakon onda ga svaki političar donosi sebi u korist ili u korist svoje partije. Oni moraju graditi kuće, vile i apartmane. Malo im je. Ništa na ovom svijetu nema što nije svedeno na jadni akt iskorištavanja i onog što je najjadnije a to je da se odvuče čovjeka od njegove prvotne namjere i da ga se dovede na rub egzistencije jer se onda lako manipulira sa svim oblicima života. Dakle Crkva je bogata. I kao takva svoje bogatstvo trebala bi darovati ipak vjerojatno bogatima političkim elitama koji će rasporediti to bogatstvo prema potrebi. Imali smo mi i takve oblike agrara i nacionalizacija. A znamo tko je i uživao sve te nacionalizacije. Dok su se neki radi raspodjele gužvali po župnim kućama, neki su živjeli u trosobnim konfisciranim stanovima buržoazije, a i danas su u njima. Nad nekim se stvarima iz domovinskog rata sablažnjavamo, a nad tim zločinom protiv čovječnosti šutimo. Nije opravdanje znam, ali sve se vraća na isti način. Oteto prokleto. Iz iskustva svih bogatih zemalja ni jedna nije riješila svoje državno siromaštvo, ali nije niti pokazala svoj altruizam i zagovarala najvažnije ljudsko pravo iako se svi busaju u ta ljudska prava, da svaki čovjek ima svoje dostojanstvo ostvarenja u radu i najizvrsnije pravo da svaki čovjek ne smije biti gladan. Vidimo kako to sve se prakticira.
Veliki su zagovornici te idejne funkcije no da nije Caritasa koji nažalost sa svojim ograničenim sredstvima pomaže i barem pokušava utažiti glad onih koji su potrebi, neki ih u redovima slikavaju i još više ponižavaju. Zamisli milosrđa jedne velike europske republike koja svojim kolonijama šalje meso kojemu je prošao rok trajanja. Možda i ostale velike kolonijalističke sile čine isto. Veliko djelo milosrđa koje nosi sa sobom uzvišeni oblik srčanosti prema narodu kojemu duguje u većini sve svoje bogatstvo. Dakle koje to bogatstvo Crkva treba dijeliti. Nažalost da se i iscrpe sve stvarnosti nekom valja to i prodati. Kome? Ironično. Vjerojatno njima. Ako oni već posjeduju sredstva, novac kojima bi utržili bogatstvo Crkve zašto ga ne preusmjere već sad kao socijalno osjetljivi prema onima koji su potrebni. To znači da imaju sredstva ali ga ne žele dati. To znači da im je u cilju nešto drugo, a ne bogatstvo Crkve ako ga ima. Na kraju krajeva u ovim ogromnim migracijama onih koji su željni mira i dobre egzistencije zašto zemlje kolonizatori bilo sa povijesnog bilo sa sadašnjeg ekonomskog kolonizatorskog ideologizma ne preuzmu odgovornost i ugoste one koje su desetljećima uništavali i iscrpljivali.
To bi bio najdivniji primjer koje bi kolonizatorske države učinile za svoje kolonije. Sagledavajući takvo nešto možda se nije ni za nijedan oblik hvaliti se kršćanskom Europom jer to su radili takozvani kršćani i veliki kršćanski vladari koji su bili u stvari pogani koji su u ime kristijanizacije uništili čovječanstvo. Bože nas oslobodi da u preambulu Europske unije ikada stane da je Europa sazdana na kršćanskim temeljima jer ona to i nije već na poganskim temeljima i okultnim nasadama. Stoga je bolje ne onečistiti ime Krista time što ćemo nazivati određene zemlje kršćanskim.
Nema tu Kršćanstva
Mi se volimo hvaliti kako smo mi Katolici, kako nas ima toliko i toliko u postotcima. Hvale nikada dosta iako danas hvaliti se s tim nema nikakve veze ni koristi. Nakon što je Stepinčeva Katolička Crkva prošla svoju kalvariju, s vremenom je sve učinjeno kako bi se u nju infiltriralo mnoštvo onih koji su svojim djelom morali označavati veliku vjersku osvještenost. Svećenici koji su bili suradnici određenih službi, franjevci sa spomenicama i tako dalje i dalje. Čak su i remete svoju djecu krštavali u zakutcima crkava jer su se bojali da će im se naškoditi istodobno javljajući ako je koji drug ili drugarica donio svoje dijete na krštenje.
U tim dobrim vremenima i sistemima kojima su tim istima i danas usta puna veličanja i kršćanske samosvijesti. I tako je to. Infiltrirani partijski bogobojazni ljudi nema što nisu učinili kako bi se domogli ostvarenju svojih ciljeva i danas dolazi na vidjelo koliko im je bilo važno sve učiniti kako bi Crkvu osramotili. Dakako ne treba ih ni suditi oni nisu ni htijeli niti su ikad bili ljudi Crkve. Tako da i danas u fragmentima imamo mnoštvo onih koji u ime Crkve tjeraju svoje vlastite ekspanzionističke želje. Naravno takvi ništa nisu ni mogli biti nego carinici kao i danas koji utjerivaju dug od vjernika. Ili još interesantnije je da ti isti nevjernici, pogani u Crkvi, utjeruju dug od onih kakvi su i oni, nevjernici i pogani sa kršćanskim certifikatom na koje se onda medijski tuže. To čudno izvanredno djelo koje se dogodilo prilikom zadnjeg masovnog pokrštenja Hrvata bilo je programatski itekako poželjno. Bacala se knjižica, a pokazivala krštenica. Pod izgovorom demokracije i njezinih promjena nastalo je pogansko ludilo. Strah nije obuzeo samo partijski svijet koji je kao ostao bez partije, već je stah obuzeo i sav onodobni unutarnji svijet infiltriranih pa su neki pretrpjeli samo površinske strahove a neki duboke zdravstvene posljedice jer su znali da sve dolazi na vidjelo.
I onda sve nekako čudno. Šutnja. Sve se može nagoditi. Lustracija. Progonitelji u prvim redovima. Dame i gospoda koji se hvale svojim vjekovnim vjerskim idejama. Ali vidiš i sam ne otvaraju usta neznaju šta bi s rukama. Neznaju gdje, kako, kada, što. Predstava da nema je veće. Ali blaženo je vrijeme to što su oni koji su bili istinski i pravi pastiri vodili Kršćane. U teškim danima beznađa bili su svjetli znak Krista. Pozivali su vjernike na ljubav a ne odmazdu. Pozivali ih na praštanje a ne osvetu. Tako da ovi koji su ušli odjednom samo se čekalo vrijeme kad će izaći. Ostadoše prazne prve klupe u crkvama. Kakvo je veliko iskušenje morala proći Crkva u Hrvatskoj. Da, ali zato sad zatečeno stanje više unosi nemira i konfuzije negoli li kršćanske odgovornosti i zrelosti.
Valja imati krštenicu
Zlu ne trebalo bolje je imati nego je ne imati. I tako kad listaš matice krštenih iz inih doba, nekih drugačijih vremena,teških vremena za Crvu i njezine vjernike nakon što je partija otuđila matice krštenih te naplaćivala u ime naroda, narodu izvatke iz kao matice rođenih, za rodni list, iz danas velikih tradicionalnih kršćanskih sredina svako malo u opaskama nakon tih poslijeratnih godina piše;Majka prisutna. Donila ga baba da nezna ni majka ni otac. Mater je dala placet. Otac i majka nisu prisutni ali majka želi da se krsti.
Susjeda u ime matere donijela dijete za krštenje, i pored svake broj sa naznakom – pismena potvrda. Valjalo je to napisat da ne bi se reklo kako klerofašisti ponovno pokrštavaju djecu revolucije.I tako u nedogled, a onda okreneš malo dalje ili pak novi svezak 1988. – 10 krštenja; 1989. – 7 krštenja; 1991. – 554 krštenja; 1992. – 358 krštenja, i tako dok nije opet sve došlo na svoje mjesto. A što je još čudnije prezimena nikakve veze sa domaćim stanovništvom i zamisli pokrštene cijele obitelji. I tako pune župne matice i krštenih i krizmanih i pričešćenih i vjenčanih i umrlih. Svi kršćani. Drastični kršćanski cilvilizacijski pomak. Da, da sve sami kršćani od formata. Vjekovni vjernici kojima nema premca niti im se može šta prigovoriti. Iz ovoga izlazi svaki problem današnje Crkve. Dakle, kad sam postao dio nečega onda ja mogu zahtijevati ono što ja želim. Znam svoja prava, ako sam bio u savezu tada sam imao bespovratni kredit, gradit ću vikendicu, dat će mi i stan koliko treba kvadrata. A i auto je tu bilo, i večere i domijenci i ljetovanje i zimovanje ma sve.
Možda sa krštenicom ide isto to, bespovratni krediti, auto, a i djeca su sad velika treba in stan, posao. Da znam sva prava koja to nisu ali neznam obveze. Imam moju krštenicu koja mi otvara sva vrata jer je to bilo zajamčeno demokratskim promjenama. I svi su nam rekli kako ćemo bolje živjeti. Pohvalno za nove kršćana koji su se zaželjeli kršćanske nauke koje ne slijede i Boga u kojega nevjeruju. „Neka, neka valjat će ti. Moćeš bit kum znaš velika je to čast. Vinčat ćeš se u crkvi di su vikovni naši oltari lipota ma pravo lipo pa ono cviće, pa ono one krpe po onon mramoru, pa ono baš kako treba, a onaj kip Gospe vajalo bi ga stavit da se vidi a ako ništa lipo se slikaj ispridnjega. Bit će ti jako lipe slike. Crljeni tepih, organ šta svirade i luster oni veliki neka sve svitli. A lipote. A možda da se zovne i biskupa da ih vinča moga bi i on doć i mi smo mu daljnji rod po šukunbabi s materine strane. Daklem pope moraš krizmat naše dite jer je to tako. Nema veze šta s Crkvom nema veze. Mi naručili kuma. I rezervirali salu i doće nan rodbina iz Njemačke. Moje dijete se mora pričestit istina da nije kršteno, ali sva dica u razredu se pričeščuju nemojte pravit razliku. To je diskriminacija. E tako.“ Kršćani koji zadržavaju svoju krštenicu za ostvarenje svojih kvazi prava, a nazivaju se i deklariraju kao ateisti. Interesantno je bilo slušati jednu novu indoktriranu populaciju koja zagovara ateizam, ali neka krštenice ja ću se krizmat i vinčat u Crkvi. Užas, ateisti koji su zanjekali svoj ateizam,i to danas kad svatko se može deklaritrati kako hoće, a i moderno je bit ateist. Agnostici koji su se odrekli svoje gnoze. Partijski kadar koji se odrekao svojih uvjerenja i vjekovječnih zasada narodnooslobodilačke borbe. Teška stvar. Valjalo bi se resetirat. I dakle ako ne želiš se imenom Kristovim nazivat vozi di te srce zove. Živio sav ateizam i gnozu. I ne pitaj ništa jer Crkva ti nemože ništa dat nego Krista. Ne triba ti krizma ako ne vjeruješ, ne treba ti vjenčanje u crkvi ako nisi vjernik i ne treba ti svećenik na sprovodu, naruči klapu govornika i sve šta hoćeš. A ako želiš iznajmit prostor jer imaš papir zato što imaš sakramente a isto kao i za sve i za vjenčanicu i za salu, valje platit i orgulje, i crveni tepih, i luster sa svim svjetlima i sve treba platit. Jer tad će Crkva moć pomoći one koji su na rubu društva i potrebni.To je život kojega svakim danom susrećemo, a ima i još gorih slučajeva ima ali nije vrijedno spomena. Ocrtati danas situaciju u Crkvi je vrlo jednostavno. Potrebna je Krista i njegova pročišćenja.
Kako Crkva tako i država sve je potrebno pročišćenja. Kao što je Izrael morao lutati bespućima pustinje da bi ušao u obećanu zemlju. Tako će ćemo i mi morati lutati, ali duže i do devedeset,možda i sto godina kako bi novi naraštaji mogli započeti ono milosno obećano za život u onom što smo vjekovima nastanjivali. Jedino ako se nešto drastično ne dogodi pa se onda započne kvalitetnim životom.
Kakvi su kršćani?
Papina izjava je doista hvale vrijedna jer kršćane obvezuje, a ateiste ništa ne obvezuje. Osobito kad to govori poglavar Crkve. U biti to bi trebala biti i nit vodilja svima nama vjernicima. Obvezno je sve što nam ostavlja Krist i njegov nauk i nauk Crkve. Oni koji ne vjeruju njih ne obvezuju od toga nauka ništa stoga se nemaju šta bojati, nitko in ne ugrožava.
Ako žele živjeti kao vjernici na sebe preuzimaju svu odgovornost, a ako ne pa to je bar danas lako da nastave dalje živjeti kao i dosad. I neka se drže svojih načela i neka se ne diraju u druge jer samo možemo pomisliti da su kriptokršćani koji iz ponosa neznaju kako priznati sebi da nisu ateisti nego vjernici. Premda nam je teško o bilo čemu govoriti valja se pročistiti. Političar koji je kršćanin može zagovarati samo kršćanske nasade i učiteljstvo crkve. Nema dvosmislenih forma. Sve ostalo je apsurdno tada taj ako živi drugačije od Kristova nauka može reći ja sam kršten ali nisam kršćanin. Jer kršćanstvo ne trpi dvoličnost i licemjerstvo.
Ma kako god izgledalo ironično za današnji svijet i neke tamo, zasadi i učiteljstvo koje nam je ostavio Krist nikad nisu nazadna ako ih se držimo i živimo. Uvjerenja vjernika ne zalaze u neki paralelni svijet oni svoju vjeru žive ovdje i sada. Kao što se određeni partijofiličari drže rigorozno religiozno svojih tekovina a nitko ih ne naziva konzervativnima tako da bi smo mogli doista živjeti istinski vjerski život ne treba se bojati onih koji druge ne mogu niti organski smisliti, ali zagovaraju ravnopravnost i toleranciju. Dakle sve je to više manje isto. Sve je gluma i iza svakog stoji neki interes. Neka možda zatreba i partijska knjižica i krštenica pa šta to ima veze Krist je bio prvi komunista i ko zna je li imao knjižicu ili krštenicu.
Don Damir Bistić
