Nikad nećemo do kraja shvatiti Gospodinovu ljubav prema njegovim učenicima. Onu koju je pokazivao za vrijeme svog naviještanja Radosne vijesti, ljubav kojom ih je izabirao za svoje učenike, ljubav u kojoj ih je odgajao, njegovu strpljivu ljubav zbog njihova nerazumijevanja njegove misije, njegovu ljubav koja se napose očitovala u muci.
Još manje možemo razumjeti njegovu ljubav prema njegovim učenicima nakon uskrsnuća. Kao da se prije toga nije ništa dogodilo. Počinje s njima iznova. Doista je njegova ljubav neizmjerna i posebna. Ono što je još tajnovitije i neshvatljivije, ta se Ljubav tiče i nas. Pavlovo iskustvo vrijedi i za nas: „Ljubio me i predao se za me!“ Možemo dodati: I uskrsnuo za me!
Opipajte me!
Svako ukazanje uskrsnulog Gospodina njegovim učenicima je posebno, emotivno i na svoj način bogato porukom. I svaki evanđelist je također na svoj način zapisivao Gospodinova ukazanja nakon uskrsnuća. Mi smo odabrali za našu meditaciju ono ukazanje koje je zapisao sv. Luka (24, 40-43).
Uskrsnuli Gospodin, kao i obično, nenadano dolazi među svoj učenike. Oni su prestrašeni i ne vjeruju svojim očima. Isus ih smiruje i tješi. Njegova utjeha je vrlo jasna i konkretna.
Reče im Isus: „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte mi i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam!
Sumnja, strah i nevjera je ozračje u kojemu učenici žive. Gospodin dolazi u taj ambijent i gleda svoje prestrašene i nepovjerljive učenike. To su isti oni učenici koji su još za njegova zemaljskog života u mnogo čemu bili sumnjičavi, nepovjerljivi i ćudljivi. Isus je i tada bio strpljiv s njima. Ovdje je njihova nevjera još snažnija. Ne vjeruju ni svojim očima nakon svega što se s Isusom dogodilo. Koliko ih Isus uvjerava da je to on, njihov Učitelj, ponovno među njima! Želi ih uvjeriti da uskrsnuće nije samo nekakva ideja niti da je to samo život besmrtne duše. I tijelo je prisutno. Uskrsnuće obuhvaća i tijelo i dušu. Zato Isus toliko inzistira da ga dobro pogledaju i opipaju. Nije fantom, nije duh. On je isti: „Ta ja sam!“ Uskrsnuće nije prijelaz u nekakav duhovni život bez tijela. Uskrsava i naše tijelo. Ipak, nakon svega učenici još ne vjeruju. Sve im je to još uvijek strano i teško prihvatljivo. Zato Isus nastavlja s pokazivanjem svojih ruku, nogu, cijeloga sebe.
Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali nego se čudom čudili, on im reče: „Imate li ovdje što za jelo? Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Isusu je stalo da ga njegovi učenici fizički dožive. Bez dodira, bez doživljaja da je Isus stvaran, a ne nekakav duh, učenici neće biti sposobni prihvatiti uskrsnuće. Za vrijeme Isusova zemaljskog života govor o uskrsnuću uopće nisu shvatili ni prihvatili. Ipak, u njima se pomalo počinju pojavljivati znaci radosti. Ozračje više nije tako napeto. Isus traži i jelo. Treba ih doista u svemu uvjeriti da je živ, da nije utvara i da ih njihove oči ne varaju.
Pokazujući im svoje rane Gospodin ih ne želi samo uvjeriti da je to on, nego želi u njima probuditi poštivanje i pobožnost prema svojim ranama. Stoga ne čudi da je trajno u kršćanstvu bilo duša koje su posebno štovale svete rane Isusove.
Još prije Drugoga svjetskog rata Glasnik Srca Isusova je izdao prijevod jedne knjižice koja upravo opisuje takvu pobožnost. Naslov joj je „Svete rane Isusove!“ Riječ je o jednoj redovnici, Mariji Marti Chambon, Reda Marijina Pohođenja, koja je ušla u tu redovničku zajednicu u Chamberyu u Francuskoj i imala privatne objave u kojima je Isus pozivao da obnovi pobožnost prema njegovim ranama. Evo, možemo reći, ova pobožnost ima svoje uporište i izvor upravo u ovom ukazanju uskrsnulog Gospodina.
Nakon svega Gospodin želi jesti. Na križu je bio žedan. Tamo su mu dali ocat koji nije mogao ni kušati. Ovdje traži od svojih učenika da mu dadnu jesti. Oni mu još uvijek zbunjeni i uznemireni daju ribu sa žara. I gledaju ga kako mirno jede kao da se ništa nije dogodilo.
Molitva
Uskrsnuli moj Gospodine, evo me među tvojim prestrašenim i uznemirenim učenicima. Ništa nam nije jasno i ne znamo kako će sve ovo završiti. Niotkud nam ne dolazi pomoć i nema nikakve nade među nama. I najednom ti si došao među nas Kad smo se najmanje nadali, ušao si u našu zaključanu prostoriju. Osjećaji straha i radosti, zebnje i veselja potresali su našu nutrinu. Nismo bili mirni ni spokojni. Prestrašeni smo i srca su nam sumnjom ispunjena. To si zamijetio i zato nam najprije podjeljuješ svoj mir. Gledamo, ali ne vjerujemo svojim očima. Jesi li to ti, Gospodine? Nakon svega što se dogodilo na Kalvariji, možeš li se živ pojaviti? Jesi li stvarno ti, Gospodine? Ili je to naša mašta? Umorni smo i u takvom raspoloženju da pomalo gubimo odnos sa stvarnošću.
Ti, Gospodine, sve to osjećaš i sve ti je jasno. Znaš za našu zbunjenost i gledaš naš nemir. Naša neizgovorena pitanja odjekuju u tvome srcu. Zato su tu među nama i iznova nas privlačiš k sebi. Želiš da te dotaknemo. Tražiš od nas jesti. Sve se to događa u tom prostoru koji je prepun emocija i naše zbunjenosti.
Gospodine, želim te dotaknuti. Želim štovati tvoje svete rane koje su me spasile. Hvala ti što si pojeo ribu koju smo ti dali. I nije ti bilo neugodno. Hvala ti što ti je stalo do nas i danas nakon toliko stoljeća. I danas ulaziš u naše zaključane i opterećene nutrine i unosiš u njih svom mir i blagoslov.
Hvala što nas pozivaš za svoj stol da zajedno s tobom blagujemo. Ne običnu ribu nego tvoje Tijelo koje nam daješ u jednostavnim prilikama kruha. Hvala što nam nudiš kalež svoje Krvi pod prilikama vina. To su znaci tvoga današnjeg Uskrsa. Njih dodirujemo. Želimo ih prepoznati kao tvoju posebnu prisutnost među nama. Prisutnost koja odnosi našu zbunjenost i strah, naše sumnje i beznađe, a unosi mir i radost, nadu i vjeru.
Poticaj
Obnovit ću svoju vjeru u Uskrsnulog Gospodina. Dodirnut ću u svoj jednostavnosti i poniznosti Raspelo, Isusove znakove razapinjanja kao vidljivi znak njegove ljubavi i kao znak odgovora moje vjere u njegovo uskrsnuće i njegovu prisutnost u mome životu.
Izvor: http://glasnik.isusovci.hr
