Maksimilijan Kolbe rođen u Poljskoj, stupa u franjevački red. Poslan je na studije u Rim 1912. godine, a u 24. godini života, već je bio doktor filozofije i teologije. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. U Rimu se jako angažirao u molitvenoj udruzi pod imenom Vojska Bezgrješne čiji su se članovi posebno molili za obraćenje grješnika i nevjernika.
Godine 1930. odlazi u Japan i s četvoricom braće osniva misijsku postaju. Godine 1936. vraća se u Poljsku gdje je 1939. godine zajedno s još 40 braće redovnika bio uhićen od nacista, ali je ubrzo pušten i od tada se trudio da pomogne žrtvama rata. Zato je 1941. s još 4 braće bio uhićen i odveden u koncentracijski logor Oswiecim.
Zbog bijega jednoga logoraša za kaznu su bili osuđeni na smrt glađu u “bunkeru gladi” njih desetorica među kojima i jedan koji je imao ženu i dvoje djece. Maksimilijan se ponudio da umjesto njega ode u smrt. Zapovjednik je prihvatio zamjenu. Iz bunkera su se prvih dana čuli molitva i pjevanje a nakon toga sve slabije i slabije. Bez hrane i piće umirali su jedan po jedan i uoči Velike Gospe 14. kolovoza još je samo Maksimilijan davao znakove života. Ubili su ga injekcijom fenola a tijelo mu spalili u krematoriju.
Proglašen je blaženim 17. listopada 1971. godine. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio. Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. godine Papa Ivan Pavao II.
