Često se čudimo i same sebe preispitujemo zašto su naše molitve tijekom niza godina ostale neuslišane od strane Boga. Nakon početnog razočaranja zbog neuslišanosti naših molitava, a ne želeći vidjeti pravi uzrok svoga stanja te tražeći krivca svagdje, a najmanje u sebi, brzo se umorimo u svakodnevnoj molitvi. Tada dolazi do duhovne kušnje u kojoj prestajemo moliti.
Što je uzrok duhovnoj kušnji kod većine današnjih kršćana? Često se zna dogodit da u srcu vjernika koji nije spoznao pravi smisao kršćanske pravednosti, a koja se temelji na milosrđu, ljubavi i praštanju, prevladava osuda dok moli za neku konkretnu osobu, za koju zna da je počinila teški (smrtni) grijeh. Nažalost, zbog svoje oholosti i duhovne sljepoće srca, zbog umišljenosti u svoju “pravednost” pred Bogom, nije u stanju razumski shvatiti i duhom proniknuti kako se dotična osoba za koju je bio pozvan moliti, u međuvremenu iskreno u srcu pokajala. Kod Boga je našla duboko razumijevanje, utjehu, ljubav i praštanje, a kod njega nerazumijevanje i osudu.
Pitamo se zbog čega i zašto se to često događa ljudima koji su u javnosti deklariraju kršćanima i vjernicima? Očito zbog nedovoljnog poznavanja evanđelja, u kojem Krist ne osuđuje, nego ozdravlja ljude, jer grijeh sam po sebi nije bio zapreka Božjem milosrđu, uz prethodno kajanje konkretne osobe. Zbog osude u ljudskom srcu molitva doživljava neuspjeh i promašaj, odnosno postaje duhovno neplodna. Takva molitva nije ugodna,draga i mila Bogu, jer se u njezinu ozračju osjeća prisutnost duha zloće koji ne poznaje i ne gaji ljubav perma Bogu i bližnjemu. A upravo smo zahvaljujući Božjem neizmjernom milosrđu i ljubavi otkupljeni i spašeni.
Bogu je sve moguće! Zato moramo biti ustrajni i strpljivi kad mu se obraćamo s usrdnom molitvom. Krist Gospodin jedini je istinski posrednik između nas i nebeskog Oca, i što kod zamolimo u njegovo ime, učinit će to kako bi se proslavio naš Otac nebeski u svome Sinu (usp. Iv 14,13). Koji bi to istinski i pravi zemaljski otac ako ga njegov sin zamoli za komad kruha, pružio kamen? Ili pak da ga zamoli za ribu, a on mu mjesto nje pruži zmiju? Ili da ga zamoli za jaje, a on mu pruži štipavca? Kao što zemaljski očevi znaju darivati svoju djecu dobrim darovima, koliko će tek naš Otac nebeski dobrima darivati one koji ga ustrajno i strpljivo mole? (Usp. Lk, 11,11-13; Mt 7,9-11).
Riječ Božja donosi i pruža duhovnu okrjepu i utjehu bolesnicima, tako ih jača u strpljivom prihvaćanju bolesti, patnje,trpljenja i boli u nošenju križa. Kroz strpljivost, ustrajnost i poniznost duše i srca možemo zadobiti mir Božji koji nam ulijeva nadu i sigurnost u Bogu. Duh Božji jača nas i vodi kroz mukotrpni životni put koji je isprepleten mnoštvom križeva. U molitvenom ozračju patnja i trpljenje poprimaju ugodan miris koji se poput tamjana uzdiže sve do nebeskih visina. Molitva nas ispunja duhovnom svježinom koja poput ljetnog povjetarca donosi rashlađenje duši i srcu. Duhovna svježina i rashlađenje oplemenjuju ljudsku patnju, koja postaje plodonosna, odnosno ugodna, draga i mila Bogu.
Ustrajna, strpljiva i ponizna molitva drži nas budnima i staloženima u očima Božjim. Stoga, zahvaljujući molitvi, možemo se nositi s bolešću, patnjom, trpljenjem i s bolom.
“Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati. U Boga je spasenje moje i slava; Bog mi je hridina silna, utočište. U nje se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srce izlijevaj: Bog je naše utočište!” “U Boga je snaga! U tebe je, Gospodine, dobrota! Ti uzvraćaš svakome po djelima” (Ps 62,6-9.13).
Don Tomislav Topčić, Izvor; Slobodna dalmacija
