Kako da ti zahvalim za dane kojima me darivaš?
U svakome od njih tvoja je ljubav preobilna
i na neslućene načine dosjetljiva.
Tvoji darovi, pretičući i nadopunjujući jedni druge,
neizrecivo premašuju sve čemu bih se mogao domisliti,
sve što bih mogao poželjeti.
Hvala ti za svaki dan moga života.
Hvala ti za novi dan koji započinje.
Htio bih u svemu proživjeti dragocjenost njegovu,
u svemu se dragocjenosti njegovoj odazvati.
Stoga daj mi, o Bože,
moći da činim svakome času što tražiš njime Ti.
Znam da se tvoja ljubav i kroz bol zauzima za život,
za ljepotu i sreću njegovu.
Hvala ti za sve čime mi govoriš, za sve što mi povjeravaš.
Hvala ti što mi vjeruješ.
Stoga daj mi, o Bože,
moći da dostojno snosim bol kojim mi govoriš Ti.
Oslobodi me pitanja koja umaraju.
Oslobodi me svega što zbunjuje korake moje,
što zahvalnost moju stišava.
Jer samo zahvalnost otvara moje srce svemu čime mi progovaraš.
Stoga daj mi, o Bože,
moći da ne povrijedim dostojni izražaj ljubavi kojom govoriš Ti.
Hvala ti što me na tolike načine potičeš
da uporno razotkrivam zbog čega si poželio život,
zbog čega si poželio čovjeka.
Ti postojano nosiš povijest ljudsku.
S ljubavlju si ponio i osudu njegovu.
Stoga daj mi, o Bože,
moći da umijem sačuvati suze nad nesmiljenim sudom ljudskim.
Ti bdiješ nad bezazlenošću čovjekove duše.
Uvijek nalaziš načina da dotakneš
ono djetinje u zaboravljenim njezinim dubinama.
Hvala ti što sve izvodiš na dobro za djecu čovjekovu.
Daj mi, o Bože, moći da budem dostojan srca djeteta.
U svakome danu, u svakome susretu propituješ čistoću moju,
spremnost da se u svemu odzivam poticajima tvojim.
Hvala ti što predano razgrćeš nanose mojih slabosti i nedosljednosti.
Daj mi, o Bože, moći da dostojno kajanje oživljuje ruke moje,
a vi dani ne odlazite prebrzo, dok se ne sporazumijemo.
Hvala ti što tvoja ljubav u meni obnavlja snage kada posustanem
i kada me umor moj želi otrgnuti od predanosti tvojoj volji.
Uz mene si i kada moj vid,
kada moja duša ne umije uočiti dovoljno svjetla
na putu kojim prolazim.
Daj mi, o Bože, moći da zadržim vesla
što tjeraju moj čamac k tamnoj neizvjesnosti.
U meni i oko mene sve uvijek iznova oživljavaš.
Hvala ti što me uporno potičeš da s tobom gradim novi svijet.
Svijet koji će znati udomiti mnogovrsno sjeme tvoje ljubavi.
Daj mi, o Bože, moći da dostojno sačuvam nadu kojom govoriš Ti.
Nadom svojom svjedočim ti da ti se ni u čemu neću uskratiti.
Nadom svojom govorim ti da ću u tvome imenu koračati.
Hvala ti što je moja nada tvoj govor mome uzdrhtalom srcu.
Daj mi, o Bože,
moći da se dostojno obraćam danima kojima govoriš Ti.
Ti i šutnjom svojom, i boli neizdrživom brižno govoriš.
Svime skrbiš o miljenicima svojim.
I kada te ne razumijem, ti me k sebi privijaš.
Ti od mene tražiš samo da ti dopustim da me ljubiš.
Daj mi, o Bože,
moći da dostojno zahvalim za bolove kojima govoriš Ti.
Jer ljubav razumije da je u čovjekov hod i nespojivo uključeno.
Razumije da ljubav obuhvaća i ono što čovjek naizgled ne može doseći.
I zato ti hvala što tvoja nježnost progovara i kada sve umukne.
Daj mi, o Bože,
moći da sačuvam proljetne cvjetove u studenim danima.
Hvala ti što mi iskazuješ beskrajno povjerenje
i povjeravaš mi najdragocjenije
od svega što si stvorio – srce ljudsko.
Sebe samoga.
Hvala ti jer time mi svjedočiš da si me zauvijek odabrao.
Daj mi, o Bože,
moći da dostojno primim srca koja ljubim.
Jer – na moja će vrata kucati dani budućnosti,
o kako rado bih se dostojno odazvao svima.
Stjepan Lice
