Sociolozi Christian Smith i Melinda Lundquist Denton proučavali su 2005. godine vjerski i duhovni život američkih tinejdžera vrlo raznolika podrijetla i životnih uvjeta.
„Anketirajući mlade u dobi od 18 do 23 godine o njihovim moralnim stajalištima Smith i suradnici otkrili su da tek 40 posto mladih kršćana iz njihova uzorka tvrdi da se njihova moralna uvjerenja temelje na Bibliji ili nekim vjerskim shvaćanjima. Nažalost, malo je vjerojatno da su uvjerenja čak i tih deklariranih vjernika dosljedno biblijska. Mnogi od ovih ‘kršćana’ zapravo su predani moralni individualisti koji niti poznaju niti žive dosljedan biblijski moral.“ (Rod Dreher, „Benediktova opcija“, Verbum, Split, 2019., str. 20). Neki od naših katolika rekli bi: Žalosno, pusti, to je Amerika. U nas je mnogo bolja vjerničko-duhovna situacija s mladima. Što, dakako, nije točno. Ako je svijet postao jedno globalno selo, onda ni naše prilike nisu mnogo povoljnije glede moralne situacije utemeljene na biblijskim načelima. U prilog tome mogu reći kako sam osobno doživio da tinejdžerica iz dobre katoličke obitelji svojoj mami na Veliki petak kaže „Mama, ajde molim te, pusti me u disko“, na što mati odgovara „Kakav disko, danas je Veliki petak…“ No, ipak je tinejdžerica uspjela smekšati mamu. Nije to usamljen slučaj. Mnoštvo tinejdžera tijekom Vazmenog trodnevlja ne dolazi u crkvu. Tako je bilo prije pandemije, a sada je sigurno još gore. Može li Crkva progovoriti generaciji motiviranoj hedonizmom? Može li do njih doprijeti uskrsna poruka, ako ne prakticiraju vjernički život? To su šokantna pitanja za sve nas. Mogu li roditelji takvih tinejdžera biti plodno tlo za Božju Riječ? A sami nedjeljom i blagdanima šeću trgovačkim centrima, hramovima konzumerizma. Ne „farbamo“ li možda često lijepim bojama našu domovinu i Crkvu u Hrvata kao instituciju koja je uz Poljake stup katoličanstva u Europi? A zapravo je to djelić naše fantazije, mašte, bez čvrstih temelja u životnoj praksi. Hrvatski je narod u cjelini, po vjernicima i onima koji to nisu, duboko inficiran hedonizmom i konzumerizmom.
Hedonizam
Hedonizam (grč. hēdonē, užitak), etički nauk, po kojemu je užitak vrhovno dobro i cilj ljudskog djelovanja. Pritom se užitak može odrediti vrlo različito: kao osjetilni, kao duhovni ili kao oboje. Ugoda je najviše dobro, a svako bi djelovanje trebalo težiti što većem povećanju ugode. Prvi teoretičar hedonizma bio je Sokratov učenik Aristip. Razvijao je Sokratovu temu dobra pa je dobro odredio kao užitak. Čovjeku pripada samo ono što je sadašnje te stoga treba uživati od danas do sutra, jer je nada u neko buduće dobro uvijek povezana s nemirom prouzročenim neizvjesnom sudbinom. Bitno je da mudrac dominira užitkom, a ne obrnuto. Pojam užitka ključan je element i u filozofiji Epikura i Epikurove filozofske škole. No, dok neki filozofi prednost daju užitcima kakvi su radost i veselje, po Epikuru užitak su stanja u kojima nema straha, ima požuda i nema boli. U čitavoj su povijesti filozofi kritizirali nauk hedonizma. U modernoj filozofiji nije se moglo zaobići psihologijske teorije koje u užitku vide odlučujući čimbenik motivacije. Tako, primjerice, Marcuse, koji ipak zadržava kritički odmak, priznaje da vrijednosti hedonizma imaju svoje mjesto u harmoničnom razvoju osobe.
Barbarski svijet i sekularna liturgija
Čovjek se šokira kada shvati da živimo u barbarskom svijetu. „Unatoč bogatstvu i tehnološkom napretku, mi na današnjem Zapadu živimo u barbarskom svijetu, iako toga nismo svjesni. Naši se znanstvenici, sudci, dostojanstvenici, učenjaci i pismoznanci svojski trude uništiti vjeru, obitelj, pa i samo značenje čovještva. Naši barbari, umjesto životinjskog krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele…“ (Rod Dreher, „Benediktova opcija“, str. 27). „Sekularna liturgija trgovačkog centra osmišljena je tako da prizove i održava određene žudnje u onima koji uđu u njega. Obećava da će im kupovina donijeti osobno ispunjenje. Prema Smithovim riječima, reklame koje prikazuju lijepe ljude prenose podsvjesnu poruku da i vi možete biti jednako sretni i privlačni ako kupite određeni proizvod. Ako liturgija trgovačkog centra uspješno ispunjava svoju zadaću, žudnja pobuđena prizorima i ritualima kupovine navest će kupca da izdvoji određenu svotu novca za proizvode i zatim napusti trgovački centar s osjećajem ispunjenja – sve dok ga čežnja za ponavljanjem toga iskustva ne dovede natrag.“ („Benediktova opcija“, str. 129).
Savjeti za bolje sutra
Neosporna je činjenica da svako razdoblje ima svoje uspone i padove, da civilizacija i kultura rastu, razvijaju se i propadaju. „Sveti Augustin je društvo posljednjih desetljeća Zapadnog Rimskog Carstva opisao kao sebično društvo zaokupljeno traženjem zadovoljstava i kao društvo koje živi za sadašnji trenutak“. (Rod Dreher, „Benediktova opcija“, str. 110). I civilizacija i kultura našega doba žive za sadašnji trenutak. Naša je civilizacija krhka i nezainteresirana za obvezu prema siromašnima u Africi, Indiji ili Aziji. Nitko se ne opterećuje pandemijom korone i cijepljenjem siromašnih naroda. Važno je zadovoljavanje vlastitih potreba, vlastitog „dvorišta“, vlastite domovine. Ljudi su pod utjecajem nekritičnih i nasrtljivih medija indoktrinirani, zaslijepljeni. Postali su ovisnici o onome što im serviraju mediji. Čovjek današnjice ostao je bez kritičke svijesti i djelovanja. Sve je više ovisnika o društvenim mrežama, a vrlo je malo ljudi koji imaju originalna, osobne stajališta. Bolje sutra može doći povratkom na izvornu kršćansku duhovnost. Možda ta tvrdnja izgleda nekome čudna, ali je ona uvijek računala na duhovnu jasnoću, jakost, i na osobnu moralnu orijentaciju. Čovjek 21. stoljeća misaono je izgubljen, nema kritičke svijesti. S čovjekom današnjice manipuliraju na državnoj i globalnoj razini. Vrlo dobro sugerira pisac Rod Dreher u knjizi „Benediktova opcija“: „Ugasite televizor. Odložite pametni telefon. Čitajte knjige. Igrajte igre. Stvarajte glazbu. Svetkujte sa susjedima. Nije dovoljno da izbjegavate ono što je loše; morate usvojiti ono što je dobro. Osnujte neku zajednicu unutar svoje Crkve… Zasadite vrt i ponudite njegove plodove na lokalnoj tržnici. Naučite djecu svirati…“ (str. 119).
Preko komunikacije do vlastitog stajališta
„U komunikaciji nikada i ništa ne može potpuno nadomjestiti gledanje vlastitim očima. Neke se stvari mogu naučiti samo iz iskustva. Ne komuniciramo samo riječima, već i očima, tonom glasa i gestama. Snažna privlačnost kojom je Isus djelovao na one koji su ga susretali bila je povezana s istinitošću njegova navještaja, ali djelotvornost onoga što je govorio bila je neraskidivo povezana s njegovim pogledom, njegovim stavovima, pa čak i njegovom šutnjom. Učenici ne samo da su slušali njegove riječi, nego su ga gledali dok je govorio. Naime, u njemu – utjelovljenom Logosu – Riječ je postala Lice, nevidljivi Bog dao se vidjeti, čuti i dotaknuti, kao što piše isti Ivan (usp. 1 Iv 1,1-3). Riječ je djelotvorna samo ako se „vidi”, samo ako čovjeka uvodi u iskustvo, u dijalog. To je razlog zašto je ono „dođi i vidi” bilo i jest bitno. Pomislimo koliko je obilja isprazne rječitosti u našemu vremenu, na svim područjima javnog života, poslovanja, kao i politike. »Govori beskonačno mnogo ni o čemu. U njega je zdravog umovanja taman kao dva pšenična zrnca skrivena u dvije bačve pljeve: treba vam cijeli dan da ih nađete, a kad ih napokon nađete, pokaže se da nisu bili vrijedni traženja.« Te poticajne riječi engleskog dramatičara vrijede i za nas kršćanske komunikatore. Radosna vijest evanđelja proširila se svijetom zahvaljujući susretima licem u lice s muškarcima i ženama koji su prihvatili taj poziv, „dođi i vidi”, i koji su ostali zadivljeni onim „većim” čovjekoljubljem koje je izbijalo iz pogleda, riječi i gesta onih koji su svjedočili Isusa Krista. Sva su sredstva važna i Pavao iz Tarza, sjajan komunikator kakav je bio, sigurno bi se služio elektroničkom poštom i porukama na društvenim mrežama. No, njegova vjera, nada i ljubav bili su ono što je ostavljalo dubok dojam na njegove suvremenike koji su ga slušali dok je propovijedao i imali sreću provoditi s njim vrijeme, vidjeti ga sred okupljena zbora ili u osobnom razgovoru. Promatrajući ga na djelu na mjestima na kojima je bio, imali su priliku uvjeriti se koliko je istinito i plodonosno za život naviještati spasenje koje je po Božjoj milosti pronosio. I ondje gdje toga Božjeg suradnika nije bilo moguće osobno susresti, učenici koje je poslao svjedočili su o njegovu načinu života u Kristu (usp. 1 Kor 4,17). »U našim su rukama knjige, u našim očima djela«, rekao je sveti Augustin pozivajući nas da u stvarnosti vidimo ispunjenje proroštava prisutnih u Svetom pismu. Tako evanđelje iznova oživi svom snagom u naše dane svaki put kada primimo jasno svjedočanstvo onih čiji su se životi promijenili susretom s Isusom. Više od dvije tisuće godina kroz lanac susretâ prenosi se draž kršćanske avanture. Izazov koji se stavlja pred sve nas jest, dakle, komunicirati susrećući ljude ondje gdje jesu i kakvi jesu.“
Citat iz „Poruke pape Franje za 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija“ [16. svibnja 2021.]
Gospodine, nauči nas izići iz sebe samih,
upustiti se u traženje istine.
Nauči nas da idemo i vidimo,
nauči nas slušati
i ne gajiti predrasude.
Nauči nas ne donositi ishitrene zaključke.
Nauči nas ići onamo kamo nitko ne želi,
uzeti sebi vremena da shvatimo,
usmjeriti pozornost na ono što je bitno,
ne dopustiti da nas rastrese ono što je suvišno
i razlikovati varljivo od istinitog.
Udijeli nam milost da prepoznamo mjesta u svijetu u kojima ti prebivaš
i iskrenost da pripovijedamo ono što smo vidjeli.
Marko Štrok
