Pa normalno, živimo u 21. stoljeću, i sve što nas okružuje upućuje nas tako snalažljivo na uživalački način življenja, vodi nas prema razmišljanjima mnogih: „Uzmi sve što ti život pruža“, „Sad ili nikad“, „Jedinstvena prilika“, „La Dolce Vita“, i tako dalje…
Život je samo jedan, jednom je mladost i sve čari, jednom uživanje. Vrijedi iskoristiti rijetku priliku, vrijedi pokušati. Jednom riječju, više-manje sve se svodi na hedonizam. Hedonizam potječe od grčke riječi hedone, što znači – užitak. Hedonizam predstavlja težnju ka zadovoljstvu i užitku, takav način življenja da se uživa u svakom trenutku i svakoj situaciji i da nema mjesta patnji i boli. U takvom društvu mi živimo. I koliko vidim, ne bunimo se.
Dobro nam je, neka nas! Mjera bez mjere, ljubav bez ljubavi, zdravlje bez zdravlja, mir bez mira, sreća bez radosti. Sve se servira i nudi, a i dalje je čovjek sam u svojoj praznini, kao zatočenik u pećini – kad progovori, čuje samo svoj glas koji mu se vraća kao jeka i gubi se u praznini. Toliko toga oko nas, a mi i dalje sami, prazni. Čak nam se čini da je i pustinja bogatija i življa od nas i naše duhovne stvarnosti, ali nećemo to sebi priznati. Sve je na popustu, pa i mi sami. Nažalost, čovjek je danas postao potrošna roba. Ipak, postoji pitanje. Dok pitanje postoji, valjda postoji i odgovor. Pitanje je to onih koji ipak žele vidjeti tračak svjetla i biti slika Boga te očitovati življenjem pripadnost Bogu Stvoritelju: „…ima li tko razuman Boga da traži?“ iz Psalma 14,2. Prva odlika čovjeka kao ljubljenog Božjeg bića jest razum. Ima li tko razuman?
Zar su se svi pokvarili, pošli bezglavo za idolima, zar nikoga nema tko želi nasljedovati Boga, zar nijednoga nema? Gdje su ljudi? Gdje su slike Božje na Zemlji?
Riječi Psalma 14 kao i danas odjekuju našim ulicama prljavim od grijeha i hedonizma, sivim od otupjelih savjesti i bezglavih ljudskih poteza, prepune su ulice isprazne buke i lažnih smjehova, lica namazanih, prekrivenih prazninom i samodostatnošću, prijetvornih faca koje otkrivaju narcisov miris u ustajalim smradovima zakutaka grada. Odgovornost je zamijenilo samo-ispunjenje, a slobodu za i od zamijenio je liberalizam pravo na neki, nazovi, izbor – choice. Pa tko nam što može? Jedi – pij – uživaj! Evo trojstvene formule svima vama koji želite biti free and self-confident. Nje se držite i bit će vam dobro na Zemlji. Tijelo i samo tjelesno – nude vam se razni tretmani i šteta vam je ne iskoristiti ih. Stvarno jest…
Gdje je nestao Bog? Gdje se skriva? Ili smo ga mi svojom pameću sakrili i maknuli, jer nam smeta i ne treba nam? Opterećuje nas i ne da nam disati. Njegove zapovijedi su teške, teže od grijeha koji potajno napravimo jer nitko neće saznati, a samoća s Njim nam je teret i muka, jer se bojimo pogledati u oči sami sebi gledajući Njegove oči koje nas neumorno traže. Bojimo se svojega odraza u moru Njegove ljubavi i predanosti za sve ljude – ne za neke, nego za sve!
Bezumnik reče u srcu: Nema Boga. Nemojmo misliti da su ateisti oni koji su bezumni i glupi, te tvrde da nema Boga. Hebrejska riječ je nabal, koja se više odnosi na „moralnog bezumnika“, npr. nekoga bez morala. Ako je Bog u sebi dobrota, ljepota, istina i ljubav, i ako smo mi stvoreni na sliku Božju, zar to nije dovoljan razlog da budemo i sami takvi? Sve nas upućuje na stvarnost da smo stvoreni, maleni i neznatni, a trebaju nam duhovne oči za pronaći Boga, za smisao pronalaska Isusa Krista Utjelovljenoga, Raspetoga i Uskrsloga, koji odnosi sve nečisto, sve ono što nas prizemljuje i daruje nam milost približavanja Njemu. On nas još uvijek prvi zove. Thomas Merton je rekao: Mi nismo u miru s drugima, jer nismo u miru sa samim sobom, a mi nismo u miru sa samim sobom, jer mi nismo u miru s Bogom.
I danas se čuje vapaj Boga koji moli i pita se ima li koga da Njega traži? Umjesto pjesme Gdje je nestao čovjek, možemo slobodno s tugom i boli zapjevati Gdje je nestao Bog? Jer nema puta ka sreći bez Boga, Izvora i Uvira ljudske radosti i ispunjenja. Potrebno je smognuti snage da nam život bude vječno klanjanje Tvorcu, a ne tvari (jer smo i samo od tvari – zemljani). Klanjamo li se nečemu što nas ne nadilazi, klanjamo se blatu i idolu i ne razlikujemo se previše od Izraelaca koji su se klanjali zlatnom teletu, zanemarujući Boga koji je činio čudesa za njih i koji se nije umarao voditi ih. Kako kaže prorok: „Sada, dakle, upravite srce svoje i dušu svoju da tražite Gospoda Boga svog“ (1 Dn 22,19).
Ovo je prvi korak. Naći Boga u srcu grada, u srcu koje krvari zbog različitih rana i grijeha, koje treba ljubav da bi ozdravilo i zacijelilo. Naći Boga u ljudima. Bog treba ljude. Bog je u srcu grada. I srce grada treba ljude nježnosti koji bi primijetili beznadne i očajne, treba ljude sućuti da bi pokrili golotinju i serviranje ljudskih tijela pod svaku cijenu i bez stida, treba ljude bistrog pogleda da bi usmjerili sve koji sežu za drogama i opijatima i u tome nalaze utjehu koja ih privodi smrti, treba ljude milosti i mira koji bi pogledali na one koji čekaju zoru svanuća ispred velikih centara i dućana, zamotani u crnoj vreći, treba ljude spremne na žrtvu koja ne pozna rezervu kad je potrebno ustati i izboriti se za dostojanstvo života ne gledajući na kompromis, treba ljude koji su spremni beskičmenjake staviti na noge i upraviti ih istini i hrabrosti.
Srce grada treba dušu. Treba Boga. Teško je nalaziti Boga. No, ako nalaženje Boga shvatimo samo kao dužnost ili zapovijed jer se bojimo i strepimo, a ne kao stav života, nećemo biti sretni. On je taj koji prvi uvijek dolazi nama i nikada ne kasni. Prepoznaj to. Treba Mu dopustiti da djeluje i svi će biti drugačiji. I ja, i ti, i grad.
s. M. Elizabeta
