Sveto vrijeme adventa uvijek nam postaje izazov u kojem se otvaramo Bogu da djeluje u nama.
Čovjek tijekom vremena u sebe upija mnoštvo neprovjerenih informacija koje mu gode uhu koje daju utopijske i lažne odgovore na trenutne situacije koje ga onda na kraju oblikuju u sasvim drugom pravcu. Tako se s vremenom i na našem vjerskom životu pokaže koliko smo daleko od Boga. Daleko od istina vjere. Kako smo uvjerili sebe u sasvim nešto dugo što se ne da povezati sa Isusom Kristom sinom Božjim. Niz godina živimo pod svojim represijama. U nama vladaju relacije bijesa, nezadovoljstva, straha pred onim što je ispred nas. Pokunjeni beznadno pokušavamo se osmišljavati gradeći svoju sigurnost na vlastitoj nesigurnosti, na povjerenju ljudi koji nas samo vraćaju unatrag i iskorištavaju za svoje sitne interese.
Sve oko nas vrvi raznim priručnicima samopomoći. Vječna potraga kako sebi pomoći kako pronaći mir i harmoniju duha. Kako nadići nepredviđene situacije. Kako se ostvariti i biti svima prihvatljiv. Toliko smo se podložili mišljenjima ljudi. Upravo zbog toga naš život postane toliko besmislen jer se premorimo ugađajući svima oko sebe kako bi nas netko kojemu i onako nije stalo do nas ni naše osobnosti prihvatili ili cijenili. Toliko svoj rad koji je kvalitetan i vrstan povjeravamo provjerama onih koji nam nisu dorasli koji na kraju iskoriste trenutak naše naivnosti i preotmu ono najbolje od nas jer iskoriste životnu priliku iskorištavajući našu kreativnost i umješnost koja ih odvodi u otimačini kao nepoštene u bolje poslovne relacije. Udaljeni od Boga koji je izvor života naš život pati. Takav način nas uvlači u stanje bola. Bolest ravnodušnosti postaje destrukcija koja nas uništava i ne samo nas već svakoga oko nas koga susretnemo. Bolest duše izjeda naše društvo. Udaljeni od Boga živimo u neprestanom kukanju i negativnim mislima. Sve oko sebe vidimo i gledamo crno. Trujemo se medijima koji nas potiču da sve promatramo kroz prizmu nezadovoljstva. Toksični hodamo i svakoga koga susrećemo trujemo svojim nezadovoljstvom. Sve nam je to indikacija koja nam jasno ukazuje koliko smo se udaljili od svog Boga koji je izvor milosti i ljubavi.
Snaga vjere preokreće sve. Snažna vjera pobjeđuje svako nezadovoljstvo. Snaga vjere ozdravlja sve bolesti i duha i duše i tijela. Zato današnje evanđelje s kojim započinjemo ovaj tjedan iščekivanja dolaska Kristova našega spasitelja unosi u nas novu dimenziju novoga čovjeka vjere. Satnik kojem je bolestan sluga moli Isusa za intervenciju. Satnik koji je nevjernik, poganin moli uzvišenog da mu ozdravi slugu. Moli za djelo ljubavi. Stalo mu je do sluge jer je dobar, vrijedan, radišan, marljiv, pokoran, susretljiv, pažljiv. Zato satnik sve čini za njega. Zna da je malo vjerojatno da će jedan učitelji navratiti do njega. To je Židovima zabranjeno. Ako rabin uđe u kuću pogana onečistit će se, ostat će bez ugleda. Postat će meta ogovaranja i ispraznih nagađanja. Ali satnik ima nešto što je jače pa i od odbacivanja i možebitnog razočaranja od nezadovoljstva i kukanja. Ljubav koju nosi rađa vjerom koja je iznad svega.
Današnji dan je naš dan povratka Gospodinu za novu vjeru koja neće biti opterećena ljudskim ranjenostima, razočaranjima i površnostima. Vjera koja je najveći oslonac utemeljena je na Kristu. Ona je evanđeosko djelatna. Prisutna i vidljiva svakom. Ne zavodimo se vanjštinom prividnog sjaja i nametnutih novopečenih adventskih običaja jer obijati vrata adventskih kućica nije smisao adventa. Advent je vrijeme vjere. Vrijeme dijagnosticiranja što nas je odvojilo od življenja vjere i liječenja vjere onim koji vjeru jedini daruje Isusom Kristom. On koji je naša snaga neka u našoj probuđenoj vjeri liječi sve bolesti koje nosimo u sebi. On neka izliječi našu ravnodušnost, svako nezadovoljstvo, naša kukanja, naše samosažaljenje i neka nam donese mir i blagostanje duše.
don Damir Bistrić
