„ Sada govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć.“(Jl 2, 12)
Današnjim danom zalazimo nanovo u razdoblje kada nam je vrijeme darovano za posvećivanje svojega života. Vrijeme posta, pokore je ispred nas: vrijeme je to milosti, vrijeme spasa.(2 Kor 6, 2) Prepuno je onoga što nam se stavlja kao uzor života koji je daleko od onoga što je za čovjeka bitno. Lagano, gotovo bespogovorno prihvaćamo modele koja nam prividno ostavljaju dobar i lijep osjećaj, te se zbog takvog načina sve više prepuštamo maštovitom i irealnom životu u kojem Bog ima posljednje mjesto, a tada nastaje rascjep u nama.
Ovo vrijeme pokore koje nam je Bog dao nije ono koje bi bilo, kako se događa, vrijeme našega sažaljenja nad Božjom patnjom po žrtvi križa, već bi u nama trebalo proizvesti pitanjima koje bi naš život usmjerili na dobro i vlastitu promjenu. Uvelike je to glavni smisao korizme, vremena prepunog pitanja koji donose dobre odgovore koji nas potiče na promjenu. Svi smo svjesni da nam je ovo najteže. Lako bi smo mi mijenjali svijet i sve oko sebe, ali se to kao nama nikako ne bi smjelo dogoditi jer se bojimo promijeniti.
Slušajući danas svetoga proroka Joela i nama je danas Bog progovorio. Upravo preko njega i mi iščitavamo trenutno stanje naše stvarnosti.
Udaljili smo se od Boga, gotovo ustrajno od davnih vremena, zato je toliko nezadovoljstva u onom što proživljavamo. Postali smo svjesni te situacije no teško se izdignuti, sve do sada što smo učinili za sebe ostajalo je na vanjštini. Naša kajanja su samo vanjska manifestacija u kojem se pokazujemo, ali nas ne prati autentičan život kajanja koje otvara put obraćenja. To je onaj naš čin kako shvaćamo obraćenje. Današnjim danom mnogi će započeti sa svojom vanjštinom odricanja. No prorok po kojem Bog progovara poručuje „Razderite srca, a ne halje svoje!“(Jl, 2 13)
Obratiti nam je pozornost na naš duhovni život, a ne na vanjštinu.
Vrijednost je da se kroz temeljnu promjenu života onda na nama i na vanjštini vidi taj novi čovjek koji ne glumi i ne igra neke uloge već da svima postane vidljiv taj zahvat Boga u nama. Toliko je teško od sebe umrijeti sebi. Neka ovo vrijeme bude spasonosno za svakog od nas rekli bismo da je doista lakše odreći se i kruha i slatkiša pa i alkohola i pušenja na mjesec dana, ali se teško i to toliko teško odreći psovke, ogovaranja, loših navika. Kako je teško ustajati u životu u milosti blagovati na stolu Božje Riječi i Kruha života. No ovaj put je naš put. Neka ova korizma bude vrijeme milosno u kojem ćemo se za trajno riješiti neke mane duha. Danas odlučimo čvrsto poraditi na svojoj duhovnosti i duhovnom životu.
„Smiluj se, Gospodine svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda.“( Jl 2, 17)
Nikad nije dobro zaboraviti koliko je Bog uzljubio svakog od nas i da nas toliko ljubi da je spreman uvijek u svakom vremenu pokazati svoje naklonosti za čovjeka sadašnjice. Iako nam je uvijek u pameti ono suprotno, probudimo svoje duše i opredijelimo se za život s Bogom. Sve u svojemu životu što činimo, činimo za sebe. Zato i u ovim danima možemo čuti kao i ona vremena: „Gdje im je Bog?“ Ovo sveto vrijeme neka nam bude poticajno u onom kako i sam apostol Pavao danas govori i u blagosti potiče: „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“(2 Kor 5, 20) Bog naš računa na nas, računa na svaku osobu jer po nama se mijenja obličje ovoga svijeta. Neka ovo sveto vrijeme bude za našu izgradnju u kojem ćemo se izgrađivati u bolje ljude koji zaziru od licemjerstva, a posebno kršćanskog licemjerja. U svemu što činimo neka naša djela odgovaraju Božjem nadahnuću i milosti. Naša pravednost neka bude vidljiva, poznata samo Bogu i zato kroz ovo vrijeme korizmene ljubavi u svesrdnijem zauzetijem zauzimanju za dobro svakoga sve što činimo neka bude u Bogu učinjeno, od dijeljenja milostinje, dobrih djela, predanije molitve i dostojanstvenog posta. Neka ova korizma koju započinjemo bude nova snaga i prekretnica, pokretačka milost za naše bolje sutra u kojem ćemo začuti Božji glas: „U vrijeme milosti uslišah te i u dan spasa pomogoh ti.“( 2Kor 6, 2)
Stoga u znak pokore i našega novog pristajanja na Božji put pristupimo u poniznosti na čin pepeljanja kao smjelost za novi život po evanđelju koji stvara novog čovjeka.
Don Damir Bistrić
