Što je to što redovnicu tjera da usred ljeta bude u habitu dugih rukava i to crne boje? Što je to što ju je natjeralo da vodi takav način života? Zar je moguće da je na takvom načinu života drži tek puka iluzija njezina uma?
Bi li je takva pusta projekcija uma mogla držati godinama, a naposljetku i čitav život u takvom „zarobljenom“ stanju? Odluku za takav način života mogao ju je dovesti samo živi Bog Isusa Krista. Bog koje je specifičan po svom odnosu prema čovjeku. Bog koji ide ususret čovjeku, Bog koji ne očekuje da čovjek obavlja ritualne prakse koje stvaraju opterećenje i osjećaj nedostatnosti. Bog uskrsne radosti. Radosti koja nije s ovoga svijeta. Radost kakvu ovaj svijet pokušava imitirati nedostatnim načinima koji su zakamuflirani u glamur prestižnih krugova, a iznutra su kao trule višnje. To je radost koja je osvojila svaku redovnicu/redovnika, svakog čovjeka koji je izabrao celibat. No, to je radost na koju je pozvan i svaki laik bez obzira čime se u životu bavio. Potvrda krsnog identiteta trebala bi se očitovati u uskrsnoj radosti i nadi u životu. To je posebnost kršćanstva. Na uskrsnoj radosti, uskrsnuću leži sva kršćanska vjera. „Ako pak Krist nije uskrsnuo uzaludno je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojeg nije uskrisio, ako dosita mrtvi ne uskršavaju. Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još te u grijesima.“ 1 Kor 15, 13-18 Navodi iz poslanice Korinćanima uklapaju se u kontekst prethodno navedenog.
Kršćanska vjera temelji se na uvjerenju u sigurnost uskrsnog stanja nakon zemaljskog života. To nije samo teorijska nada zatvorena na stranice molitvenika i pučkih pobožnosti nego apsolutna sigurnost i uvjerenje da kršćanski Bog po Isusu Kristu omogućuje vječno blaženstvo. Uskrsna sastavnica trebala bi prožimati čovjekov život na zemlji, trebala bi se vidjeti razlika u životu kršćanina i pripadnika neke druge religije zato jer kršćanin zna kome ide. Kršćanin ima Božje obećanje da Bog misli na njega čak i kad čovjek ne misli na Boga. Kršćanin ima priliku postati prijatelj sa svojim Bogom. Kod drugih religija čovjek baš i nema priliku stupiti u osoban odnos s Bogom. Ne samo zbog krivih slika Boga nego i zbog toga što nema specifičnosti koje kršćanstvo ime. Poštovani kršćanine, tvoj Bog jest Bog, ali on je čovjek istodobno, On je htio ući u tvoju svakodnevnicu, u tvoju zemaljsku apsurdnost, u tvoje napore da opstaneš na zemlji, Isus Krist ti pokazuje za što da se boriš. Poštovani čitatelju, Isus Krist želi da povjeruješ koliko si mu bitan. Isus te već danas želi poslati među one kojima si potreban, među one koji ga ismijavaju, koji se ponose s time jer se rugaju Crkvi kao instituciji koja im više nema smisla jer u njoj nisu tražili Njega nego potvrdu pravednosti i bezgrešnosti crkvenih službenika. Zaboravili su da je Isus došao upravo da bi čovjeka oslobodio od navezanosti na grijeh na kojeg čovjek pristaje svojom svojeglavošću. To ne znači naglašavati propuste drugih i opravdati svoje nepovjerenje u Boga naglašavanjem nesavršenosti crkvenih službenika, to znači ugledati se na Isusa Krista. Biti oko Isusa Krista. Tražiti svoju vrijednost u Isusu, ne u potvrdama ljudi. To znači podsjetiti se kako je svaka služba od Boga darovana. „…različite službe, a isti Gospodin.“ 1 Kor 12,5 To znači zapitati se koliku pažnju usmjeravamo da Kristu služimo, ne ljudima, ne onima čiji nas položaj u društvu može dovesti u iluziju zemaljske prihvaćenosti koja je ništa drugo nego čisto zavaravanje da smo oko Isusa, a zapravo ga ostavljamo za tzv. drugi svijet.
Vrijeme je kratko, zamolimo stoga Isusa da nam postane bitan samo i isključivo On, pustimo Njega neka djeluje preko nas tamo gdje On hoće, tamo gdje Ga ljudi još nisu spoznali unatoč zrelim godinama života u kojima se nalaze. I ne zavaravajmo se, Boga nisu pozvani isključivo svjedočiti ljudi u celibatu, Bog podiže proroke u suvremenom dobu upravo preko laika, a laik koji želi surađivati s Bogom sposoban je doći do duhovne zrelosti koja je potrebna kako bi se u svakom trenutku bilo spremno posvjedočiti da je Isus Krist Sin Božji i ništa nas od toga ne može razuvjeriti ukoliko smo spremni srcem primiti sve ono što je Isus govorio i sprovesti to u svojem životu. Molimo Ga stoga da budemo dosljedni Njemu kao što je On bio dosljedan Ocu i napokon shvatimo da nam nije potrebna nikakva potvrda drugih za kršćansko djelovanje jer ukoliko to radimo zbog odobravanja drugih i boljeg položaja u društvu onda smo daleko od kristoloških manira koje je Isus donio svijetu. Vrijeme je da krenemo putem svetosti ne isprazne zemaljske pravednosti već putem koji zahtjeva Isus. Putem sućuti prema svakom čovjeku jer sve što određeni čovjek ima ili nema dio je Božjeg spasenjskog plana za njegov život kojeg mi nećemo moći i znati prepoznati ukoliko ćemo isključivo biti bazirani na stvaranje zemaljskih dobra koja će istrunuti. Da je materija životvorna i najvažnija Isus bi govorio o njoj na drugačiji način, a ne na način usputne stanice u ljudskom životu koja čovjeku omogućava tek puko preživljavanje na zemlji. Isus tada ne bi naglašavao da je najvažnije graditi svoju osobnost u skladu s Božjim manirima nego u skladu s materijalnim zemaljskim zakonima. No, čitajući evanđelja jasno je da Isus naglašava čovjekovu vrijednost kao jedinstvenu i neponovljivu s obzirom na druga stvorena živa bića. Također je jasno da Isus želi čovjeka na svojoj strani, no što bi to još Isus morao napraviti da bi mi povjerovali kako nam nema drugog ispravnijeg puta u životu osim Njegovog?
Sandra Čukelj
