Dani došašća su dani ponovnog osobnog vjerskog susreta sa svojim Bogom. Zaokupljeni sa svojim životnim željama udaljimo se od svoga Boga.
Tako smo povodljivi. Damo se olako uvjeriti u svaku ljudsku laž. Padnemo pod razne utjecaje u kojima onda negiramo sve što je sveto. Šta će nam Bog kad sve mogu sam. Sve odmah odbacujemo jer je tako rečeno tamo negdje. Olako se damo zavesti sa svim što je negativno. Poput spužvica upijamo nezadovoljstvo koje nam netko servira. Punimo glave besmislicama i izmišljotinama. I uvjeravamo sebe u laži koje slušamo. Posebno se predajmo manipulaciji medija, neprofitnih organizacija koje dobro plaćamo a koji i onako imaju samo jedno za cilj ostvariti svoje zadane planove za koje su masno plaćeni od svojih nalogodavaca. Samo je jedan cilj dovesti nas na rub sumnje u sebe i sve što je dobro i proglasiti lošim, kriminalnim. Dali smo se zavesti manjini koja s nama manipulira i uvijek nas uvjerava u svoje zacrtane projekcije. Dali smo njima da budu naš bog. Sve se više klanjamo i vjerujemo onom što oni govore. A nikada se nismo upitali tko su oni i kakav to oni život žive ta novo nedodirljiva licemjerna božanstva koja nas truju. Kad prvenstvo dademo čovjeku tada nam Bog ostaje postrani jer moramo puno toga učiniti. Kažemo da nas On koči. Da nije napredan, moderan. Da je kontraverzan. Zaostao, katoliban. Ne razumije našu situaciju, naše potrebe.
„Moj put skriven je Gospodinu, Bogu mom izmiče moja pravica?“ Sve postaje važnije od Njega. Imamo važnijega posla. Sve možemo sami. I jer možemo sve sami On nam ne treba. Tada su nam važni neki ljudi s kojima dijelimo iste interese koji će nam biti od pomoći. I kad ulažemo u to što nam je važnije od Boga tada beremo svoje vlastite plodove. A plodovi koje beremo iz svojih ulaganja uvijek završe sa velikim razočarenjima. Iscrpljeni i izmučeni vlastitim željama ostajemo sami i razočarani u sve što smo činili kako bi zadobili milost onih kojima smo se povjeravali. Kojima smo dali svoj život da se s njime poigravaju. Onima kojima smo sve svoje dali. I dušu i tijelo. I kad čovjek ostane sam izigran od svih ismijan i odbačen znamo ipak da imamo nekoga tko je uvijek tu. Vjernik zna da je naš Bog uvijek tu. Svakom od nas na raspolaganju za svaku potrebu. „Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Gospodin je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu daje, jača nemoćnoga.“
Danas zastani. Pokucaj na prava vrata onom koji ima jedni snagu svakoga od nas utješiti jedinom pravom utjehom. Ne boj se jer naš Bog nas čeka, strpljivo čeka. Svaki je povratak težak jer traži ispriku, priznanje. Zatraži je za dane kad si više vjerovao čovjeku nego li svome Bogu. Ispričaj se za sve loše i kreni k njemu u milost i dar njegova oprosta. I ne zaboravi nikada što čini za tebe. Nikad ne zaboravi. „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Stavimo svoj život u Božje srce da ga liječi i da nam vraća povjerenje. Uzmimo na sebe jaram ljubavi i breme oprosta za sve koji su nas ranili i krenimo svome jedinom i pravom Bogu ljubavi prepunom radosti, milosrđa i milosti slobodni i oslobođeni od svega zla.
don Damir Bistrić
