»Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9, 13)
„O Isuse kako bih volio, kad bi se udostojo da uđeš u moj stan. Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. Gdje se u oknima rano gasi dan“ Počeo sam ovim stihovima Nikole Šopa i onda se sjetih jedne prispodobe: „svećenik je imao šljivik. Šljive su iz godine u godinu dobro rađale. Međutim bilo je u njegovoj župi mladih i oni su često upadali u šljivik pa su brali plodove. Bila je to uigrana ekipa dvoje je čuvalo stražu dok bi se ostali okoristili s obilnim urodom. Svećenik je bio dobar ali opet je htio zaštititi svoj šljivik, a nije htio neke drastične mjere. Smatrao je pošto su svi bili krizmanici pobožne mlade upozoriti da je to grijeh. Stoga je u vrijeme sazrjevanja šljiva izvjesio plakat „ PAZI BOG SVE VIDI“ i smatrao je da je tim plakatom rješio problem . Međutim kada se sutradan prolazijo primjetio je da opet fali šljiva ali i da plakat stoji još uvijek. Kada je došao do plakata imao je što vidjeti na njemu je bilo napisano: Ali Bog nije tužibaba!“
Tko je god ovo napisao mi možemo pretpostaviti netko od mladih , možda ni sam ne zna koliko je bio u pravu jer kako netko jednom napisa Bog je dobar i iz svoje dobrote sve gleda. Bog nije onaj koji kažnjava, nego onaj koji spašava. Sada vas želim upitati zar nije prekrasna slika vidjeti dijete kako čini prve korake, kako izgovara svoje prve riječi. Uz njega stoje roditelji i budno paze da ne padne te da ispravno izgovori riječi. Majke i očevi okom ljubavi pomažu djetetu da odraste i da postane mladi čovjek. Uvijek se divimo kako roditelji imaju instinkt da svoje dijete čuvaju i paze svojim roditeljskim govorom. Te poruke majki i očeva su većinom ne napisane, ali ona su izgovorena u njihovom i tvome srcu, izrečena u njihovim bdijenjima, izrečena u njihovim molitvama, željama i čežnjama da svoje dijete zagrle i dočekaju na kućnom pragu. Majka i otac Majka komuniciraju sa svojim djetetom ne samo pisanom riječi, ne samo razgovorom i govorom, ne samo telefonom i znakovima, nego svojim osjećajima, čežnjama, željama, plačem, osmjehom, sjećanjima, razmišljanjima i planiranjima. Sada kada smo odrasli mi smo u jednoj novoj obitelji, u obitelji velikoj koliko je more široko i duboko. Obitelji koja svoje utemeljenje vidi u milosrđu. Koliko je oko nas moralno pali ljudi, onih na krivim putovima, zbog kocke, droge, novca ili alkohola, zbog vlasti i tomu slično. I takvi ljudi su dio te naše nove milosrdne obitelji.
Ono Očevo milosrđe od nas traži da nikada ne napustimo te ljude, nego da za njih molimo, da im pomognemo izvući se iz tih situacija, da ih zavolimo bratskom i sestrinskom ljubavi te da vjerujemo da je Bogu svaki čovjek važan i da ga s našom pomoći može osloboditi. Tko god je zalutao, tko se nalazi u krizi, tko drugačije misli, osjeća, čini ili možda krivo čini, mora biti svjestan da ima ljudi kojima može doći, vratiti im se i da će biti primljen sa radošću. Ako ćemo se iskreno radovati svakom čovjeku mi moramo shvatiti nam je ta obitelj milosrđa jedina prilika i perspektiva. Nemamo dva života nego samo ovaj jedan prolazan u dolini suza. Nemamo neku drugu osobu u kojoj bismo živjeli nego samoga sebe i obitelj i prijatelji i… samo tako ćeš pomoći sebi u zdravlju, uspjehu, samo tako ćeš postati slavan i sretan. Pogledom iz perspektive milosrđa, prvo u sebe pa u druge, možeš otkriti zabrinutost i nemir, tjeskobu i strah, ali se otkriva također radost i sreća. To su pogledi koji griju ovaj svijet, koji nas ohrabruju za život. Kada smo milosrdni nikad se nećemo osjećati samima, uvijek ćemo u zajedništvu željeti imati svoje prijatelje rado i trajno i željeti ćemo njihovu blizinu i njihov pogled. Stoga nužno je shvatiti da Bog nije kao lutrija. On ne želi samo rijetko i samo neke usrećiti. On je dobar za svakoga i želi, ako ćemo gledati pogledom milosrđa onda ćemo vidjeti da mi svi imamo taj dobitak i to u svakom času.
Bog gleda uvijek gleda, sve vidi. Bog nas neprestano prati. Koliko bi sretni bili da ga u svemu i u svakome vidimo i da ga neprestano primjećujemo. Bio bi to tada život u ozračju uzajamne sreće i ljubavi. Velika je to lekcija u životu. Životu u ovome vremenu nametanja i prolaznosti.
»Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« (Lk 6,36)
fra Ivo Rastočić, Izvor: https://kristocentrik.wordpress.com/
