Gotovo uvijek teško razumijemo Božje planove s nama. Sve nam je nekako teško prihvatiti. Toliko smo se fokusirali na sebe i svoje želje da zaboravljamo one koji su pored nas.
Nekako je ova civilizacija u kojoj živimo usmjerena sam prema sebi. Opsjednuti smo tehnikom. Po cijeli dan buljimo u ekrane. Na sve strane smo sve dostupni a toliko otuđeni. I sve oko nas svelo se na robovanju novim tehnologijama. I dok smo u neka druga vremena bivali zajedno na druženju činilo se da smo više vremena sjedeći u društvu tipkali po svojim mobitelima, pregledavali postove, posvećivali se poziranju selfia i što sve ne radili a najmanje posvećivali se jedni drugima. Otvrdnulo nam je srce. Udaljili smo se od čovjeka. Postali smo ravnodušni. A kad si ravnodušan onda te nije brige za ništa osim da sebe ne dovedeš u neprilike. Toliko se toga iskompliciralo u tim našim odnosima. Okrenuti samo sebi i svojoj ugodi postavili smo se kao božanstva koji ravnaju zbivanjima oko nas. A kad čovjek zauzme stav da je bog onda sve ode nizbrdo. Nezaustavljivo se tada tone u ponor samouništenja. Dovoljno je svakodnevno primijetiti tolike izjave koje su sablažnjive i neprimjereno jadne. Toliko smo postali oholi da sebe stavljamo i uspoređujemo s Bogom. Čitamo izjave da je medicina nadmašila Boga. Sve oko nas vrvi sef help religioznostima i duhovnostima jer Bog je postao nepotreban. A iza svega toga blještavila naprednosti stoji jedno veliko ništa. Pustoš i praznina.
Ninivljani žitelji tog nepreglednog glavnog Asirskog grada koji se prostirao na 12,6 km površine plijenio je pozornost mnogim narodima u okolici. Živjeli su kao i mi danas. Sa svojih 120 000 stanovnika prednjačio je se svojom brojnošću. Napredni u svemu. Multikulturalni, osviješteni, oslobođeni od svih sloboda. Živjeli su svoj luksuz. Niniva je bila toliko velika da je bilo potrebno tri dana hoda kako bi se sve vidjelo i obišlo. No Jona je bio pozvan naviještati spasenje i to smrtnom neprijatelju Izraela. Bog je izmaknuo granice. Njegov ljubljeni narod koji je ostao ravnodušan i samodostatan zaboravio je voljeti i štovati svog Gospodina i zato Bog čini presedan.
Šalje svoga proroka da pozove pogane da se obrate od svoga grešnog puta kako bi ih poštedio. Bog je čak i neprijatelje svog naroda je spreman poštedjeti ako odgovore na njegov poziv jer ljubi svako stvorenje koje mu povjeruje. Kad danas nekom počneš svjedočiti da je Bog onaj koji je izvor života i ako javno pokazuješ da si vjernik ovo društvo je u stanju te poniziti i na sve načine marginalizirati te proglasiti maloumnim. Danas svjedočiti vjeru postaje zabranjeno jer je to društveno neprihvatljivo. Sve ludosti su prihvatljive u ime naprednjačkih isforsiranih samo viktimiziranih skupina. Svatko ima pravo iskazivati sva svoje prava osim vjernika koji se etiketiraju proglašuju nazadnima i nepodobnima. Ponižavanjem vjernika želi se postići nova getoizacija i novi oblici sofisticiranih gulaga koji služe za istrebljenje nepoželjnih.
Danas nas naš Gospodin potiče da ne obraćamo svoju pozornost na ništa drugo već na ono što je u povijesti učinio. Otvorimo mu vrata svoga srca i dopustimo da nas obnavlja. Naš proces obraćenja nije završio zato krenimo s njim i svoje srce stavimo Njemu na raspolaganje. Obratimo se od svojih zlih putova. I ne tražimo nikakve znakove doli znakove koji su tako očiti. A naš Korizmeni znak je direktan poziv na obraćenje. Neka nam Gospodin bude snaga. Obucimo se u kostrijet i poslušajmo proročki poziv na obraćenje za naše dobro i spasenje. „Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!“
don Damir Bistrić
