Isus svoju molitvu uvijek započinje sa “Oče”. Time pokazuje da molitva započinje izravnim obraćanjem Bogu. Želimo li s nekim razgovarati, moramo se okrenuti prema njemu i osloviti ga. Molitva, dakle, nije razgovor sa samim sobom, sa zrakom, zidom ili nekim kipom (slikom). Ona je razgovor sa živim Bogom! Dakle, cijelo vrijeme molitve treba imati na umu pred koga dolazim, da sam pred živim i osobnim Bogom koji me sluša.
Isus molitvu ne započinje sa «Bože», nego «Oče». To znači da Bog ima blizak i prisan odnos prema nama ljudima. To ne znači samo da smo potekli od Boga, da nam je on dao život, nego da nas on voli i brine se za nas. Naravno, kad Boga nazivamo Ocem, onda mislimo na pravo očinstvo, na dobrog, požrtvovnog, nježnog i pažljivog oca, a ne na oca koji je pijanac, propalica i grubijan. Bog se u Starom zavjetu nazivao i majkom želeći posebno naglasiti taj vid nježnosti i ljubavi koja je svojstvena majkama (iako i majki ima svakavih!). Kad kažemo Bog Otac onda valja misliti na oca u najboljem smislu te riječi i ne smijemo ga uvijek poistovjećivati sa zemaljskim ocem koji ne mora uvijek biti dobar.
Isus započinje molitvu riječju «Oče NAŠ», a ne «Oče MOJ». Pred Bogom smo obitelj, Bog je moj Otac kao što je i Otac mojih bližnjih. Pred Bogom smo zajednica, bližnji pripadaju meni i ja njima. Zato je kršćanstvo vjera zajednice. Otuda i veliko naglašavanje važnosti zajedničke molitve, posebno svete mise! Kako možeš reći «Oče naš» ako ti drugi ne treba, ako si sebičan, ako ti nitko drugi nije važan. Isusova molitva nas odmah na početku ozbiljno podsjeća da naš život mora biti usmjeren prema bližnjima jer Bog je NAŠ Otac, a ne samo MOJ Otac. Drugi ljudi su nešto što moram cijeniti, poštivati i pomagati jer je svaki čovjek u Božjim očimo njegovo dijete. I zato nikoga ne smijemo isključiti iz ljubavi. Kad nekoga mrzimo, isključujemo i sebe iz ljubavi jer onaj tko je ispunjen mržnjom ne može biti ljubav.
Isusova nas molitva, dakle, podsjeća da pripadamo velikoj ljudskoj obitelji koja je kao jedno tijelo pred Bogom. Zato kad pati jedan čovjek, pati i cijelo čovječanstvo kao i kad boli jedan ud, bolesno je na neki način i cijelo tijelo. Kad Isus progovara kao božanska osoba, onda Bogu govori «Oče moj», ali kad govori kao ljudska osoba, onda govori «Oče naš». Isus se kao čovjek osjećao dijelom velike ljudske obitelji i zato nije spašavao svakog pojedinačno, nego je podnio žrtvu za cijeli ljudski rod jer smo svi pred Ocem jedno.
Izvor: www.srce-isusovo.com
