Život po sebi znači određenu aktivnost. Ono što je živo kreće se, hrani se, razmnožava se. Iako to vrijedi i za biljke i životinje, čovjekov život ima jednu višu dimenziju. Čovjek ima razum i slobodu, on je pozvan biti odgovoran za svijet oko sebe.
Bog je čovjeka stvorio kao svoga prijatelja kojeg voli i koji može zajedno s Njime stvarati i činiti ovaj svijet mjestom lijepim i ugodnim za život. Konačni cilj je doći do zajedništva života s Trojedinim Bogom u Vječnosti, ali za to se valja potruditi i ne odbacivati ovaj svijet u kojem živimo. Naprotiv.
Vidimo kako nas sam život tjera da budemo djelatni, aktivni. Ako se ne pomučimo po pitanju neke stvari, obično nećemo niti uživati u tome niti ćemo biti ispunjeni. Svjesni smo da živimo u svijetu koji stalno reklamira lagodan život bez puno truda. Razne igre na sreću, kladionice, sitne i velike krađe, prijevare, bludnost, alkohol, droga, prostitucija, žudnja za ugledom, moći, bogatstvom…sve su to načini da se život pokuša učiniti lagodnijim, da se ukloni bol na brz i lagan način, da se „uživa“ u životu. No je li uistinu to tako? Da li su to načini i prave vrijednosti koje će nas učiniti ispunjenima? Mogu li nas bol i patnja učiniti boljim osobama?
Jedan od smrtnih grijeha je lijenost. Ovaj grijeh iza sebe krije i druge slabosti neke osobe. Takva osoba je sebična, jer ne misli na druge i ne koristi svoje talente. Uopće ne razmišlja o tome da se drugi brinu za nju i da nije drugih da bi jednostavno njen život prestao. Što kad bi svi bili takvi.
Što bi bila pasivnost u vjeri?
Naša vjera je vjera u nekoga, ne tek u nešto. Taj netko je sam Isus Krist, Sin Božji, Bog, ali i čovjek poput nas. On je naš Put, Istina i Život.
Bog nas je stvorio iz ljubavi i da možemo ljubiti Njega, jedni druge i na kraju sami sebe. Ljubav, kao i život, traži aktivnost. Ako nekoga volimo, onda to pokazujemo svojim djelima. Ako u nekoga ili nešto vjerujemo, ne možemo ostati pasivni. U Jakovljevoj poslanici stoji „…pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru“ (Jak 2, 18).
Razmislimo koliko u biti mi volimo i znamo li što je ljubav. Jasno nam je kako su naši životi pretrpani-škola, društvo, obitelj, fakultet, hobiji, kompjutori, glazba, filmovi, putovanja…no nije li nam rečeno da najprije tražimo Kraljevstvo nebesko pa ćemo onda imati sve? Zar baš ni 10 minuta dnevno nemamo za svoga Stvoritelja, zar ne vjerujemo primjeru Onog u čije smo ime kršteni i dio čije smo zajednice? Zar smo isti kao nevjernici, zar su oni „svjetlo i sol svijeta“?
Isus je čovjek koji se potpuno dao za druge, na kraju za nas položio i život. S tim je pokazao najveću ljubav, vjeru i pouzdanje u svoga Oca. Naš dragi sveti Franjo slijedio je put toga istoga Isusa Krista i u svoj svojoj patnji bio možda najsretniji čovjek na svijetu. To ne znači da se nije žalostio, da mu nije bilo teško, da nije bio neshvaćen, da nije trpio brojne nedaće, ali svijest da je Bog uvijek s njime i da čini ono što je dobro, nikad mu nije dala mira.
Jedna od najvećih aktivnosti je molitva. Prije svega molitva zahvaljivanja, iako Bog želi da tražimo od Njega što god mislimo da nam treba (On će prosuditi je li to tako, jer Njegovu volju tražimo u Očenašu).
Bog od nas ne traži previše. Ne traži baš da svaki dan spašavamo svijet i budemo superheroji koji će činiti izvanredna djela. On upravo želi da činimo ono što je redovito u našem životu, što je nekad dosadno i naporno, da prihvatimo sebe i druge u svom životu.
Jedan framaš ne mora ništa proizvoditi da bi bio aktivan. On treba samo vjerovati svome Bogu, biti otvoren Duhu Svetomu i nikada ne kloniti duhom. On treba biti dijete ljubavi, misliti na druge, darivati se i tako biti Kristova slika. On treba biti svjetiljka drugima, a na njegovu licu bi trebala uvijek sjati nada. Bude li takav, neće biti govora o pasivnosti u vjeri.
Fra Lazar Perica, www.frama-portal.com
